hrvatski

Pandemija kao prilika za spas okoliša?: prookolišno ponašanje među studentima u Hrvatskoj za vrijeme COVID-19 pandemije

Pandemija bolesti COVID-19 izazvala je globalnu javnozdravstvenu, ekonomsku i socijalnu krizu koja utječe na sve aspekte ljudskog djelovanja i zahtijeva provedbu sustavnih društveno-ekonomskih promjena. Međutim, istodobno se suočavamo s dugoročnim ekološkim krizama poput gubitka bioraznolikosti i klimatskih promjena, koje svojom kompleksnošću daleko premašuju trenutnu epidemiološku krizu. Važno je naglasiti da su to međusobno ovisne, isprepletene krize i da bismo ih riješili, moramo uzeti u obzir njihove međusobne veze i interakcije. Ograničenja individualnog ponašanja za vrijeme provedbe blažih i strožih epidemioloških mjera donekle su utjecale na stanje u okolišu, međutim, dugoročni negativni trendovi okolišnih pokazatelja nastavili su rasti. Istraživanje koje smo proveli pokušava odgovoriti na sljedeća pitanja: Koja su pro-okolišna ponašanja najraširenija među studentima u Hrvatskoj te koje su socio- demografske i svjetonazorske determinante različitih tipova pro-okolišnog ponašanja u posljednjih godinu dana (u vremenu pandemije)? Kako se mijenjalo ponašanje prema okolišu i potrošačko ponašanje studenata za vrijeme pandemije? U teorijskom se dijelu oslanjamo na model kroz koji dominantna svjetonazorska komponenta i zabrinutost za okoliš oblikuju pro- okolišno ponašanje. Svjetonazorska komponenta konceptulizirana je trima dominantnim pristupima: antropocentrizmom, biocentrizmom i tehnooptimizmom. Teorijski model proširujemo faktorom zabrinutosti za okoliš i socio- demografskim obilježjima kao prediktorskim varijablama različitih tipova prookolišnog ponašanja za vrijeme pandemije. Istraživanje je provedeno krajem 2020. i početkom 2021. godine na prigodnom uzorku od 1245 studenata određenih sastavnica triju Sveučilišta u Hrvatskoj (Osijek, Split i Zagreb), u okviru projekta 43-923-1042 financiranog od strane Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Rezultati pokazuju grupiranje prookolišnog ponašanja u 8 komponenti konceptualiziranih po kriterijima neoliberalnog ponašanja prema okolišu (King, 2015), a ne prema uobičajena četiri tipa prookolišnog ponašanja kako ih je opisao Stern (2000). Među studentima dominantno prevladava biocentričan svjetonazor te niska zastupljenost antropocentrizma i tehnooptimizma, visoka zabrinutost za okoliš (posebice u segmentima gomilanja otpada i klimatskih promjena), dok su najzastupljeniji oblici pro-okolišnog ponašanja oni koji zahtijevaju najmanju osobnu žrtvu i najmanjeg su utjecaja na okoliš, poput štednje te recikliranja i konzumerizma niskog utjecaja na okoliš. Promjena ponašanja za vrijeme pandemije najuočljivija je u segmentima nametnutih ograničenja kroz epidemiološke mjere, poput prestanka putovanja, dok se u manjoj mjeri mijenja u individualnim potrošačkim navikama i recikliranju, pri čemu je povećana potrošnja u kućanstvu, kupovina „zdravih“ namirnica, oprez prilikom odlaska u kupovinu i samo-snabdijevanje hranom, dok se smanjuje kupnja neesencijalnih potrepština i „nezdravih“ namirnica. Preliminarni rezultati istraživanja mogu navesti na zaključak kako promjene u individualnom ponašanju i životnim stilovima te parcijalne restrikcije istih u kontekstu epidemioloških ograničenja za vrijeme pandemije djelomično dovode do promjena u ponašanju, posebno ondje gdje ih sustav ograničava, ali kako istovremeno ne dovode do značajnije promjene načina na koji se studenti odnose prema okolišu

prookolišno ponašanje ; pandemija ; mladi ; svjetonazori

nije evidentirano