hrvatski

Franjevačko siromaštvo - temelj karizme i točka prijepora od vremena Franje Asiškoga do kapucinske reforme

U devetom pjevanju "Raja" (73-75) Dante izjednačuje Franju Asiškog sa Siromaštvom, za njega je Franjo Asiški sinonim za siromaštvo. Ovaj paralelizam nadahnut je mnogim biografskim spisima o sv. Franji, osobito jednostavnim biografskim djelom "Mistične zaruke sv. Franje s Gospođom Siromaštinom." Siromaštvo koje je za Franjina života postalo temeljna oznaka njegova poslanja, njegove karizme, stoljećima se prenosilo kao bitna oznaka cijelog franjevačkog pokreta. Nemoguće je razumjeti franjevaštvo, franjevačku karizmu, duhovnost, teologiju i povijest bez razumijevanja franjevačkog odnosa prema siromaštvu. Ono nije samo jedan od redovničkih zavjeta, nego ključna oznaka i nit vodilja koja od vremena sv. Franje daje cijelom pokretu bitnu oznaku karizme. Franjino siromaštvo, življenje i pogled na njega, u uskoj su vezi s evanđeoskim poimanjem siromaštva kao autentičnog svjedočenja kršćanstva u Crkvi. Pravni spisi Reda, osobito Nepotvrđeno Pravilo iz 1221. godine, Potvrđeno Pravilo iz 1223. i drugi normativni akti nastali za svečevog života kao ključno polazište franjevačke karizme uzimaju življenje evanđeoskog siromaštva. Problem autentičnog življenja evanđeoskog siromaštva u Franjevačkom redu pojavio se već za života sv. Franje, a kroz naredna stoljeća biti će ključna točka prijepora i lomova u Redu. Ono će kroz cijeli srednji vijek pa do kapucinske reforme u 16. stoljeću biti obnovni motiv, ali i točka loma, koja će naposljetku dovesti do tri nastajanja tri grane Franjevačkog reda, kao i pokreta koji su završavali u herezama. Već u vrijeme konstituiranja Reda pojavile su se povlastice vezane uz konventualne ili kolegijske crkve koje su dovele su do velikog raslojavanja, ako ne i do vidljive podjele između ideala franjevačkog života i života u samostanima. Bula Grgura IX. Quo elongati zacrtala je sasvim novi put redovničkom životu Crkve. Sredinom 13. stoljeća zakonske odredbe, kao rezultat popuštanja religiozne revnosti i pravnog duha vremena, koje je bulom zacrtao Grgur IX. pokazale su se nedostatne uslijed novonastalih prilika u Redu. Osobito je bilo ključno pitanje siromaštva. Problem siromaštva bio je više nego problem tumačenja autoriteta Svetog pisma. On je uključio i najveće autoritete Crkve u raspravu, pape su stali u obranu reda nastojeći definirati kanonskim strukturama prihvatljivost franjevačkog načina života za kršćanski život. Zato su izdane sljedeće papinske bule: Quo elongati (1230.) Grgura IX., Ordinem vestrum (1245.) Inocenta IV. i kao potpora raspravi o siromaštvu Exiit qui seminant (1279.) Bez obzira na papinske zakonodavne zahvate i pokušaje generalnih ministara Reda da se pitanje autentičnijeg življenja evanđeoskog siromaštva normira, stalni izazov vraćanju karizmi Franje Asiškog bio je izvor obnove i neminovne podjele u Redu.

siromaštvo, evanđeosko siromaštvo, Franjo Asiški, franjevci, spiritualci, opservanti, kapucini, pape, reforme

nije evidentirano