hrvatski

Sukladnost robe s ugovorom o kupoprodaji: Novine koje donosi nova Direktiva (EU) 2019/771 o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe

Europski je zakonodavac u svibnju 2019. godine usvojio dvije direktive u okviru Strategije jedinstvenog digitalnog tržišta, kojima je cilj integrirati digitalnu dimenziju u unutarnje tržište i harmonizirati pravila o isporuci digitalnog sadržaja i prodaji robe putem interneta. Jedan od navedenih izvora je Direktiva (EU) 2019/771 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2019. o određenim aspektima ugovora o kupoprodaji robe koji uređuje sukladnost robe s ugovorom (SL L 136, 22.5.2019., str. 28–50) i zamjenjuje Direktivu 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu (SL L 171, 7.7.1999., str. 12–16). Direktiva 2019/771 obuhvaća ugovore o kupoprodaji uključujući kupoprodaju robe s digitalnim elementima za čije funkcioniranje je potreban digitalni sadržaj ili digitalna usluga. Direktiva 2019/771 u odnosu na njezinu prethodnicu, Direktivu 1999/44, unosi izmjene u uređenje sukladnosti s ugovorom. Iako je u Prijedlogu Direktive 2019/771 stajalo da se rok za prijelaz tereta dokaza produljuje na dvije godine, da potrošači više nemaju obvezu obavještavanja prodavatelja o nedostatku te da mogućnost raskida ugovora postoji čak i u slučaju manjeg materijalnog nedostatka, u konačnom tekstu odustalo se od tako ambicioznih prijedloga te su izmjene nešto umjerenije. Direktiva 2019/771 zadržala je isti konceptualni pristup negativnog definiranja materijalnog nedostatka iz Direktive 1999/44, ali je uvela dva seta pretpostavki koje moraju biti ispunjene da bi se roba smatrala sukladnom ugovoru: subjektivne i objektivne. Tako prema novoj Direktivi, roba mora odgovarati opisu, a sukladnost mora postojati po pitanju vrste, količine, kvalitete, ali i funkcionalnosti, kompatibilnosti, interoperabilnosti i drugih značajki. Funkcionalnost i interoperabilnost kao kriteriji sukladnosti s ugovorom uvedeni su posebice uzimajući u obzir sukladnost robe s digitalnim elementima u smislu ispravnog funkcioniranje robe, mogućnost ažuriranja digitalnog sadržaja, njegove kompatibilnosti s hardverom ili softverom, ispravnost uputa za instalaciju i sl. Budući da je Direktiva 2019/771 direktiva maksimalne harmonizacije, upitno je hoće li Zakon o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) u čije odredbe je preuzeta Direktiva 1999/44 moći i u budućnosti slijediti pristup pozitivnog definiranja materijalnog nedostatka, odnosno nabrajanja u kojim se slučajevima roba neće smatrati sukladnom ugovoru. Značajna novina je i produljenje roka u kojem se predmnijeva da je nedostatak postojao u trenutku isporuke robe sa šest mjeseci na godinu dana, pri čemu se, odstupajući od načela maksimalne harmonizacije, državama članicama dozvoljava uvesti i stroži rok od dvije godine. U pogledu pravnih lijekova koja su na raspolaganju kupcu u slučaju postojanja nesukladnosti, Direktiva 2019/771 zadržala je pravne lijekove propisane Direktivom 1999/44, no detaljnije je propisala situacije u kojima kupac ima pravo na raskid ugovora. Budući da je Direktivom 2019/771, kao i Direktivom 1999/44, raskid ugovora predviđen kao sekundarni pravni lijek, implementacija ove direktive prilika je za hrvatskog zakonodavca da ukloni dilemu oko toga ima li, prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, kupac u slučaju postojanja materijalnog nedostatka pravo na izbor između popravka, zamjene, razmjernog sniženja cijene i raskida ugovora ili je pak raskid ugovora sekundaran u odnosu na ostale pravne lijekove. Cilj je rada iznijeti spomenute, ali i ostale novine koje donosi Direktiva 2019/771 te analizirati utjecaj koji će njezina implementacija imati na hrvatsko zakonodavstvo.

Direktiva 2019/771 ; jedinstveno digitalno tržište ; kupoprodaja robe ; materijalni nedostatak ; roba s digitalnim elementima ; sukladnost robe s ugovorom

nije evidentirano