hrvatski

Novo ime dubrovačkog humanizma: Miho Celije Gradić

Epigrami i ode humanista Damjana Beneše (1476- 1539) onaj su segment njegova pjesničkog opusa iz kojeg se otvara najbolja perspektiva na književnu pozornicu onodobnog Dubrovnika i njegov osobni intelektualni univerzum. Slika koju pritom grade imena osoba kojima je Beneša svojim pjesničkim pohvalama odavao priznanje uglavnom je podudarna s konvencionalnom slikom književnopovijesnog kanona humanističkog Dubrovnika. I dok bi u svezi s Benešinim stihovima upućenima poznatim dubrovačkim humanistima jedino neočekivano bilo to da ih među njegovim epigramima i odama slučajno nema, podatak o postojanju čak šest Benešinih pjesama posvećenih izvjesnom Celiju i njegovu književnom radu začuđuje jer ne pronalazi baš nikakvo uporište u književnopovijesnim podatcima o akterima dubrovačkog humanizma na početku 16. st. Potonja je pak činjenica utoliko neobičnija jer je Celije u Benešinim epigramima i odama predstavljen kao njegov pjesnički uzor te nahvaljen kao upućen poznavatelj i tumač starine, koji humanistički svijet zadužuje prijevodima grčkih tekstova na latinski. Ipak, premda je jednom uspio »proletjeti ispod radara« dubrovačke književne historiografije, svojim je humanističkim angažmanom Celije ostavio za sobom dovoljno tragova koji omogućuju da mu se danas napokon utvrdi pravi identitet, atribuiraju djela i osigura davno zasluženo mjesto u kulturnoj povijesti Grada.

Giovanni Bembo ; Damjan Beneša ; Miho Celije Gradić ; Dubrovnik ; humanizam ; latinski prijevodi s grčkog ; Demosten ; Ksenofont ; Anabaza

nije evidentirano