hrvatski

Odnos Stjepana Zimmermana prema Jaspersovoj filozofiji egzistencije

Slijedeći temeljno nastojanje filozofije egzistencije i neoskolastike o davanju mogućega odgovora na pitanje o „smislu“ čovjekova bitka, u ovoj se doktorskoj radnji nastoji analizirati višeslojni i vrlo složeni odnos neoskolastike prema filozofiji egzistencije i to na primjeru vrlo opsežne, posthumno objavljene studije Stjepana Zimmermanna Jaspersov egzistencijalizam (Zagreb 2001.), u kojoj Zimmermann nastoji na temelju svojega shvaćanja neoskolastičke filozofije stupiti u kritičku raspravu s Jaspersovom filozofijom egzistencije. Pritom su korištene kritičko- analitička i posebice hermeneutička metoda razumijevajućega tumačenja upravo s obzirom na početno pitanje. Uočava se kako Zimmermann – slijedeći encikliku „Humani generis“ – u Jaspersovu slučaju krivo koristi izraz „egzistencijalizam“, što je temeljna oznaka francuskoga egzistencijalizma, za razliku od njemačke „filozofije egzistencije“. Dok francuski egzistencijalizam egzistenciju shvaća kao isključivi „projekt“ čovjekove slobode, što često graniči s njezinim shvaćanjem kao stvari potpune ljudske samovolje, njemačka filozofija egzistencije, posebice Jaspersova, izričito naglašava čovjekovu odgovornost prema vlastitu bitku-u-svijetu, bez koje nije moguć ni odgovorni odnos prema bližnjima i svim fenomenima koji se susreću u svijetu. Kod Jaspersa se taj odnos zaoštrava posebno na relaciji „Bližnji-transcendencija-božanstvo- Bog“, gdje se pokazuje da pitanje odgovornosti nije nikakvo puko metafizičko, već prije svega temeljno egzistencijalno pitanje koje nastoji usvojiti i ostvariti Kantov „kategorički imperativ“, tj. onu vrstu umne autonomije koja je nezamisliva bez odgovornoga djelovanja u svijetu u cjelini. U toj se svezi nastoji pokazati kako Zimmermann na tragu neoskolastičkoga „antimodernizma“ XX. st. vrlo teško pronalazi put k plodnom dijalogu s filozofijom egzistencije, ali i s drugim filozofskim strujama svojega doba, te da sukladno tomu čini nedopustivu metodološku pogrešku: svoje neoskolastičko shvaćanje filozofije „nanosi“ na interpretirane filozofe, u ovom slučaju Jaspersa, bez ikakva pokušaja razumijevanja u onome do čega je Jaspersu izvorno stalo. Jaspers naglašava bezuvjetnu ljudsku slobodu i autonomiju uma, što je potpuno neprihvatljivo Zimmermannovom crkveno- institucionalnom, neoskolastičkom shvaćanju filozofije. Zbog toga se u završnome poglavlju radnje polazi od temeljnih postavki Jaspersove filozofije kako bi se iz njih „prosudila“ i moguća opravdanost Zimmermannove kritike. U konačnici se pokazuje kako Zimmermann nije uspio doći na putove plodnoga dijaloga s Jaspersom.

egzistencijalizam-filozofija egzistencije, neoskolastika, duh, sloboda, imanencija-transcendencija,

nije evidentirano