hrvatski

Intonacija u hrvatskome jeziku na primjeru upitnih rečenica s upitnom riječi

U opis hrvatskoga jezika intonaciju prvi put uključuje Petar Guberina navodeći je kao jednu od "vrednota govornoga jezika" (ponajprije potkraj 30-ih, a zatim osobito 50-ih godina 20. st.). Na fonološku vrijednost intonacije upozorio je Muljačić 1972. dokazujući metodologijom minimalnoga para da ona ima ulogu suprasegmentnoga sredstva koje razlikuje značenja rečenica (točnije, iskaza) te je stoga ona jezični znak. Tome argumentu Ivas (1996.) dodaje još jedan – konvencionalnost uporabe intonacije – što je svojstvo tipično za jezični znak. Iako je dakle opis intonacije dio jezičnoga opisa, on se u hrvatskim gramatikama pojavljuje tek od 1979. (Barić i sur.), ali gotovo svugdje samo kao šturo i općenito navođenje triju osnovnih intonacijskih obrazaca (izjavni, upitni i usklični). Čak i nakon Škarićeva obuhvatnog opisa fonetike hrvatskoga standardnog jezika, koji je objavljen kao dio "Nacrta za gramatiku" HAZU (1991.), a u kojem autor opisuje šest intonacijskih jezgri, gramatike oskudijevaju opisom intonacije – podrobnije će o njoj progovoriti u svojoj gramatici tek Silić i Pranjković (2007., 2008.). U središtu je pozornosti ovoga rada analiza intonacije upitnih rečenica u hrvatskome jeziku. Posebno se pritom istražuje intonacija u pitanjima koja sadrže upitnu riječ jer se u dosadašnjim opisima pronalaze različita tumačenja kretanja tona u takvu tipu pitanja. Istraživanje se provodi metodom intervjua, na uzorku koji čine govornici iz različitih dijelova Hrvatske (i imaju različite polazne idiome). Istraživanjem će se nastojati utvrditi koji su intonacijski obrasci u navedenome tipu pitanja tipični za hrvatske govornike i tako pridonijeti podrobnijemu jezičnom opisu suvremenoga hrvatskoga standardnog jezika.

rečenična intonacija ; upitne rečenice ; hrvatski

nije evidentirano