hrvatski

Hrvatske fonološke alternacije u optimalnosnoj teoriji

U radu je optimalnosna teorija uporabljena u analizi hrvatskih segmentnih fonoloških alternacija u svrhu testiranja središnje teze te teorije. Središnja je teza optimalnosne teorije da se ljudska fonološka moć, definirana kao biološki zadana kognitivna predispozicija za stjecanjem implicitnoga znanja o glasovnome sustavu, sastoji od skupa urođenih jezičnih ograničenja. Ograničenja su negativne izjave koje zabranjuju određene jezične konfiguracije i koje su utemeljene funkcionalno: artikulacijski, (psiho)akustički, tipološki. Cilj istraživanja bio je odgovoriti na sljedeća dva pitanja: Kakvim je sredstvima najprimjerenije opisivati znanje idealiziranoga govornika o hrvatskim fonološkim alternacijama? Jesu li funkcionalno utemeljena načela o kojima optimalnosna teorija ovisi, a tâ su u prvome redu fonetska supstancija i obilježenost, dio jezične (fonološke) moći? Radi ostvarenja toga cilja iznesene su dvije pretpostavke. Prvo, fonološko pravilo primjerenije je sredstvo za opis fonološkoga znanja od fonološkoga ograničenja svojstvenoga optimalnosnoj teoriji. Drugo, funkcionalno utemeljena načela o kojima optimalnosna ovisi (fonetska supstancija i obilježenost) nisu ključni vidovi fonološke moći, već su posljedica jezične uporabe, stoga im nije mjesto niti u univerzalnoj niti u generativnoj gramatici. U svrhu testiranja navedenih hipoteza optimalnosna je teorija primijenjena u opisu hrvatskih segmentnih fonoloških alternacija (jednačenja po zvučnosti, jednačenja po tvorbenome mjestu, ispadanja segmenata, umetanja segmenata) i u opisu njihove interakcije (interakcije jednačenja po zvučnosti i jednačenja po tvorbenome mjestu, interakcije jednačenjā s ispadanjem te interakcije jednačenjā i ispadanja s umetanjem). Na temelju dobivenih rezultata racionalističkom, deduktivnom, kvalitativnom istraživačkom metodom procijenjena je znanstvena adekvatnost optimalnosne teorije, imajući u vidu njezinu središnju tezu. Istraživanje je pokazalo da su optimalnosna ograničenja teorijski nekoherentna u širemu znanstvenome i filozofskome kontekstu generativne lingvistike, da su u usporedbi s fonološkim pravilima empirijski manje obuhvatna, da krše načela znanstvene jednostavnosti, da krše načela formalne logike te da je tvrdnja o njihovoj urođenosti (univerzalnosti) biolingvistički neuvjerljiva. Pokazalo se da supstantivna obilježenost, razumljena kao gramatičko načelo, nije kompatibilna s biolingvističkim kognitivnim pogledom na jezik karakterističnim za generativnu lingvistiku, da nema niti potrebe niti opravdanja za pretpostavljanjem da je fonetska supstancija dio fonološke moći te da supstanciji stoga nije mjesto niti u univerzalnoj niti u generativnoj gramatici. Rad doprinosi razumijevanju dviju bitnih tema u suvremenoj fonološkoj teoriji. Prva tema jest status pravila i ograničenja kao opisnih i objasnidbenih fonoloških mehanizama, a druga tema jest uloga fonetske supstancije u fonologiji. Rad govori u prilog fonologiji s pravilima i tezi da fonetska supstancija nema izravnu ulogu u fonologiji. Fonologija je forma, a ne supstancija.

generativna fonologija, optimalnosna teorija, ograničenja, fonetska supstancija u fonologiji, fonološke alternacije

nije evidentirano