hrvatski

Vanjska migracija stanovništva Istočne Hrvatske u svjetlu rezultata popisa 1971., 1981. i 1991. godine

U ovom su radu, na temelju službenih i dostupnih rezultata popisa stanovništva 1971., 1981. i 1991., vodeći pritom računa o njihovoj upitnoj obuhvatnosti i pouzdanosti, prikazani i komparativnom metodom analizirani veličina (broj) i odabrane strukturno-demografske karakteristike kontingenta vanjskih migranata (hrvatskih građana na tzv. privremenom radu u inozemstvu te članova njihovih obitelji koje su s njima u inozemstvu boravile) iz 14 (bivših) istočno-hrvatskih općina. Istočno, kontinentsko krilo Hrvatske, kroz svoju je povijest imalo složen i vrlo dinamičan demografski, društveni i ekonomski razvoj, čiji su bitan čimbenik, uz ostalo, bile unutarnje i vanjske migracije, uz izmjenu povijesnih razdoblja s prevladavajućim imigracijskim, odnosno emigracijskim obilježjima prostorne pokretljivosti stanovništva. Zahvaljujući brojčano jakim imigracijskim strujama Istočna je Hrvatska, od prvog modernog popisa 1857. sve do 1960-ih godina imala relativno visoke (uglavnom iznadprosječne) pozitivne stope međupopisne promjene. No upravo 1960-ih godina dolazi do promjene migracijskoga obrasca ; imigracija postupno ustupa mjesto emigraciji, što je posljedično dovelo i do snižavanja stopa demografskoga porasta i promjene trenda i smjera u mehaničkom kretanju stanovništva iz pozitivne u negativnu migracijsku bilancu. Posebno važan segment pojave i jačanja emigracijskoga kontingenta od 1960-ih godina činile su vanjske migracije, odnosno odlazak stanovništva na tzv. privremeni rad u inozemstvo što je tadašnja jugoslavenska popisna statistika počela bilježiti od 1971. godine. Učinak je to značajne političke liberalizacije ekonomske emigracije u inozemstvo, ali i modernizacijskih procesa unutar istočno-hrvatskoga prostora, napose deagrarizacije i industrijalizacije, čiji razvojni trendovi nisu mogli osigurati otvaranje novih radnih mjesta za stanovništvo koje je u sve većem broju napuštalo poljoprivredu kao djelatnost i izvor prihoda za osobnu i obiteljsku egzistenciju. U nemogućnosti transfera iz poljoprivrednih u nepoljoprivredne djelatnosti sve zamjetniji broj stanovnika Istočne Hrvatske napuštao je i mjesto stanovanja ; dio je emigrirao u druge dijelove Hrvatske (prije svega u Zagreb i njegovu aglomeraciju), a dio je privremeno, a ubrzo i trajno iselio u inozemstvo. Relativan udio popisanih u inozemstvu u ukupnom stalnom stanovništvu Istočne Hrvatske povećan je tako sa 5, 5% 1971. na 6, 7% 1991. godine, što – nema sumnje – indicira signifikantan demografski gubitak, napose imajući u vidu strukturno- demografska obilježja te populacije, osobito njezinu dobnu i spolnu strukturu. Dakako, unutar Istočne Hrvatske postojale su i regionalne razlike u intenzitetu vanjske migracije koje na posredan način objašnjavaju, odnosno potvrđuju prisutne prostorne razlike u ekonomskom, društvenom i demografskom razvoju od 1960-ih do početka 1990-ih godina.

Istočna Hrvatska, stanovništvo, vanjska migracija, depopulacija, demografski gubitak

nije evidentirano