hrvatski

Živjeti u lešu. Predodžbe bolesti u hrvatskoj književnosti i kulturi kasnog 19. i ranog 20. stoljeća

U drugoj polovici 19. stoljeća društveni razvitak utemeljen u znanosti, tehnološkim inovacijama, racionalizmu i kapitalističkoj ekonomiji prepun je obećanja o napretku civilizacije. Druga je strana toga procesa povećanje kriminala, masovna pojava neuroza, različiti oblici moralnih poremećaja te epidemija somatskih bolesti poput tuberkuloze i sifilisa. Posljedično se javlja ideja o degeneraciji novog naraštaja što je zapravo način artikulacije tjeskobe u ondašnjoj kulturi. U hrvatskoj književnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća učestala su upućivanja na bolesno, nagonima opterećeno tijelo te na bolestan, prenapet ili izopačen um. U radu se stoga tuberkuloza čita kao metafora nelagode i straha koji se u ondašnjem hrvatskom društvu javljaju zbog primjerice propasti tradicionalnog koncepta identiteta, promijenjenih rodnih uloga, čestih spolnih transgresija, povećanja smrtnosti te općenito uslijed neučinkovitosti modernizacijskih procesa u rješavanju brojnih društvenih problema i kriza. Najprije se tako čitaju medicinski tekstovi na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koji sami šire osjećaj kulturne panike povezan s tuberkulozom. Zatim se pokazuje na koji se način taj osjećaj širi ondašnjom kulturom kao prijetnja od njezine sveopće degeneracije te se potom precizno čitaju kanonski tekstovi hrvatske modernističke književnosti u kojima dominira tema tuberkuloze. Rad na metodološki inovativan način čita bolest kao retoričko sredstvo ili metaforu nelagode u kulturi. S druge strane on donosi precizna i originalna čitanja kanonskih tekstova poput Leskovarovih i Kamovljevih.

modernizam ; tuberkuloza ; degeneracija ; civilno društvo ; fin-de-siècle, hrvatska književnost

nije evidentirano