hrvatski

Folkloristički prinos Ante Jurića-Arambašića: problem aktivnog i pasivnog repertoara i insajderski istraživač

Repertoar je riječ koju Ante Jurić-Arambašić u svojim zapisima usmenoknjiževnih tekstova nije koristio, a posuđenim etnografskim terminom insajderski istraživač se nijednom nije odredio. Upravo zato njegovi folkloristički radovi, folkloristički po rezultatu, a ne nužno po intenciji, čine se iznimno prikladnim za propitivanje i folklorističkog koncepta repertoara, i etnografskog koncepta insajderskog istraživača, kao i za ispitivanje diskurzivnih realizacija intuitivnih, ali neimenovanih koncepata. Ante Jurić-Arambašić (1949–2013) prikupljanjem usmenoknjiževne građe i etnografskim opisima bavio se uz osnovno svoje zanimanje profesora latinskoga jezika i filozofije u gimnaziji. Njegov dugogodišnji rad rezultirao je trima knjigama: zbirkom lirskih pjesama Kijevska pučka pismarica (1995), etnografskim zbornikom Kijevo – narodni život i tradicijska kultura (2000) te zbirkom usmenih pučkih molitvica Molitvice – nabožne pjesme u selu Kijevu (2001). Sva je njegova zapisivačka praksa vezana za mjesto Kijevo i isprva se formirala, kako sam navodi, kao „plod višegodišnjeg usputnog prikupljanja i bilježenja usmene predaje i običaja Kijeva” (1995: 1), a kao posljedica osobnog zanimanja za „starinu”, „jezičnu etimologiju” i „tradicionalne vrijednosti”. Iz perspektive dobro fundirana folklorističkog istraživanja, takva najava ne zvuči naročito obećavajuće. Pa ipak, po načinu obrade građe, njezinu predstavljanju, naporu oko klasificiranja, opisu funkcija, kontekstualnim podacima, metafolklornim segmentima, preciznim potragama za inačicama jedinica pučkih molitvica u arhivskim zapisima iz drugih krajeva, njegov je rad daleko nadišao ne samo početnu intenciju nego i kasnija njegova osvještenija nastojanja na prikupljanju građe.

Ante Jurić Arambašić, Kijevo, aktivni i pasivni repertoar

nije evidentirano