hrvatski

"Priče iz davnine" Ivane Brlić-Mažuranić u kontekstu usmene književnosti

Stvaralaštvo hrvatske književnice Ivane Brlić- Mažuranić promatra se prvenstveno u okviru dječje književnosti zahvaljujući uspjehu njezine zbirke Priče iz davnine i romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Već prvim izdanjem Priča iz davnine 1916. postavlja se pitanje geneze, jesu li Regoč, Stribor, Lutonjica Toporko, Relja, Potjeh, Mokoš i drugi likovi izvorna invencija spisateljice ili su rezultat pripovijedanja i ispreplitanja mitoloških priča i predaja prenošenih generacijama usmenom predajom. Zahvaljujući radovima Maje Bošković-Stulli, Dubravke Zime, Jože Skoka, Stjepana Hranjeca, Andrijane Kos- Lajtman i mnogih drugih, može se djelomice odgovoriti na to pitanje. U ovome diplomskom radu istražene su intertekstualne veze koje Priče iz davnine ostvaruju s radovima ruskih sakupljača usmene književnosti, Aleksandra Nikolajeviča Afanasjeva i Antona Tkanya, njihovo stvaralaštvo samo je dio slavenske baštine, zajedno s ogulinskim predajama i varaždinskim usmenim pripovijetkama dok rječnik Vladimira Mažuranića obiluje pojmovima s područja folklora, mitologije, usmenih predaja te bajoslovlja. Zahvaljujući pronalasku rukopisnog zapisa spisateljice, potvrđeno je uspostavljanje književnih veza između Priča iz davnine i slavenskog usmenog stvaralaštva. Stilska obilježja zbirke također se mogu dovesti u vezu s usmenim stvaralaštvom, a komparacijom strukturnih elemenata bajke s obilježjima Priča iz davnine prepoznata su žanrovska podudaranja zajedno s odmakom od jednostavnosti bajke. Svrha ovoga rada jest utvrditi koje je elemente usmene književnosti i na koji način Ivana Brlić-Mažuranić unijela u zbirku Priče iz davnine.

Ivana Brlić-Mažuranić, hrvatska usmena književnost, intertekstualnost, slavenska mitologija

nije evidentirano