hrvatski

Umnogostručeni krajolik Ivana Rabuzina ili o geometrijskom uzorkovanju

Na primjeru slikarskog djela Ivana Rabuzina razmatraju se aspekti tipizacije i unifikacije motiva iz prirode, svojstveni autorima koji razvijaju koncept krajolika kao amblematskog znaka. Čitanje te vrste slikarstva moguće je na podlozi invarijanti koje i u prirodnim naukama označavaju svojstvo nepromjenjivosti i repeticije kao posljedice simetrijsko/geometrijskog uzorkovanja. Ivan Rabuzin je tako, unutar naivne umjetnosti, nakon iznalaska amblematičnog znaka krajolika po kojemu je i morfološki i stilski prepoznatljiv, istoga unificirao, očistio od ispada životne nepredvidljivosti, naivi svojstvenog očuđavanja i nadrealizacije, privodeći ga redu i poretku, dovodeći ga u konačnici u sfere nebiološkog i transhumanog poretka (vidljiv izostanak ljudske i životinjske figure, tih „svetih međaša“ naivističkog plein-airea). Rabuzinov krajolik u svojoj strogoj geometriji/simetriji primjerom je one umjetnosti koja je iznikla na podlozi mentalne ideje discipline i poretka koja uvodi red u prirodu. Ili kako je jednom u Mondrijanovu slučaju ustvrdila kritika: fenomeni prirode služe mu da u njima otkrije zakonitosti razuma. Na tom tragu i Rabuzinova umjetnost napušta tradicionalno područje „nesvjesnog“ u naivi i kroči prema ideji o nadmoći uma, reda, poretka. Unatoč takvoj sasvim legitimnoj „nenaivnoj“ poziciji, Rabuzinova slabost nastupa u onom trenutku kada življenu vezu s prirodom zamjenjuje njezin davno upamćeni i neosvježavani uzorak.

Ivan Rabuzin, naivna umjetnost, krajolik, uzorak

nije evidentirano