hrvatski

Serijski ubojica kao filmski junak

Prema tipologiji Ene Patalasa posljednji jasno razlučiv dominantni tip muške zvijezde u povijesti filma je "buntovnik bez razloga" do mu je ženski parnjak "nimfeta". Dok dijakronijski razvoj od prvog tipa, "čovjeka od akcije" do posljednjeg "buntovnika" pokazuje određenu razvojnu logiku, razlika izmeđju prvog ženskog tipa, "naivke" i posljednjeg "nimfete" gotovo je pa zanemariva. Tomu je razlog taj što muški junak predstavlja duh vremena, dok je junakinja dio opisa junaka, ogledalo u kojemu se ogleda, objekt bez vlastitih svojstava na kojem subjekt dokazuje svoju subjektnost. Posljednji dominantni filmski tip je u odnosu na prvog impotentan. Dok je čovjek od akcije rodonačelnih vrste koji ovladava novim medijem, buntovnik je već iscrpljen i nemoćan, kako u odnosu na svijet koji ga okružuje tako i na junakinju koju bi trebao svladati. Nemoćan biti subjektom vlastite sintagme, filmski junak opstaje kao androgin, u povijesnom smislu znak dekadencije, tj rasapa sustava i smisla. No, na prijelasku milenija pojavljuje se novi par, onaj serijskog ubojice i istražiteljice. Dok je istražiteljica naizgled junakinja filmske sintagme, zapravo su ubojičina (ne)djela okosnica radnje, filmskog pripovijanja, tj njegovo je djelovanje subjektno. Istržiteljičin zadatak je protumačiti njegove postupke, pridati im smisao, istovremeno bivajući njegovim progoniteljem i potencijalnom žrtvom. Iako naizgled iskoračuje iz položaja onjekta, taj iskorak je u funkciji održavanja sintagme kojim i dalje dominira muško djelovanje abdiciranog subjekta. Djelovanje koje, za razliko od onog čovjeka od akcije, nije stvaralačko već destruktivno, te destrukcija, umjesto akcije postaje prostor i vrijeme djela.

serijski ubojica, filmski junak, subjekt djelovanja, primarni objekt , sekundarni objektdjelovanja,

nije evidentirano