ruski

Бунт и мятеж в репризе (интермедиальные режимы неоавангарда)

Polazeći od prepoznatljivih konceptualnih pretpostavki povijesne avangarde prve trećine 20. stoljeća, u radu su prikazani neki njezini poetički refleksi u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, i to s osobitim naglaskom na usvajanje naslijeđenog iskazivačkog repertoara u ponovnom estetskom, ali i moralnom, društvenom i političkom prevrednovanju. U svojevrsnom usporednom čitanju avangardne pobune u dva različita povijesna vremena prije svega kao utopijskih kontrakultura, nastojalo se ukazati na (ne)podudarna ključna mjesta otpora i njihov revolucionarni impuls, odnosno na zamišljene alternativne prostore slobode. U tome kontekstu, analiza je usmjerena osobito na one umjetničke prakse koje prakticirajući intermedijalnost kao svoju realizacijsku platformu navode na dehijerarhizaciju i deinstitucionalizaciju postojećih formi, ali i upućuju na aktualnu distribuciju moći, kao što je to primjerice u okviru djelovanja OHO grupe ili tzv. vizualne i konkretne poezije.

neoavangarda, kritika modernizma, institucija umjetnosti, vizualna poezija, OHO grupa

nije evidentirano