hrvatski

Govorni jezik u hrvatskim kazalištima

U školovanju hrvatskih glumaca od samih se početaka velika pozornost pridavala njihovu jeziku i akcentima. Od kraja 19. stoljeća, otkada se u Zagrebu sustavnije počinju predavati gluma i hrvatski jezik, u školama postoji nastavnik akcentologije. Uz jezikoslovne stručnjake za glumčev govor brinu i profesori scenskog govora. U toj su se ulozi oduvijek nalazili izvrsni i nagrađivani glumci s posebnim interesom za govorni jezik. Ovim se radom pokušalo utvrditi kakvo je današnje stanje. Razgovaravši sa stručnjacima (N=3) i s nastavnicima scenskog govora (N=5) na dramskim akademijama u Zagrebu, Splitu i Osijeku, pokušalo se saznati kakvi su njihovi stavovi o hrvatskom govornom jeziku u standardnoj i dijalektalnoj varijanti, kako koji zamišljaju, kako rade sa studentima te s kime se savjetuju pri samostalnu radu. U rezultatima možemo vidjeti minimalne razlike u pristupu govoru i jeziku glumaca u odnosu na jezikoslovne stručnjake. Glumci su itekako svjesni važnosti standardnog izgovora glasova i standardnih akcenata, bez obzira na grad u kojem poučavaju, a dijele i stajališta vezana uz dijalektalna obilježja i njihovu (ne)poželjnost. I stručnjaci i glumci slažu se navodeći dvije osnovne razine koje mladi glumac mora postići. Prvo je važno usvojiti standardni jezik, koji tada služi kao temelj za svladavanje različitih dijalekata. Kombinirajući ostala prozodijska i jezična obilježja svojoj će glumi dodati treću, umjetničku razinu i prenijeti emocije i priču. Na trećoj su razini moguća manja odstupanja. Ispitanici se slažu da sluh najviše pomaže u svladavanju prozodije, a laganu prednost dat će štokavcima koji uče standardni hrvatski jezik. U različitim se gradovima uglavnom favorizira vlastiti urbolekt, najteže se prihvaća kratkouzlazni akcent, a u učenju glume i teksta još se uvijek osjeti snažan utjecaj Branka Gavelle.

govorni jezik, kazalište, dijalektologija, izgovor, prozodija, hrvatski jezik

nije evidentirano