hrvatski

Egdotika glagoljskih notarskih isprava

U članku se govori o hrvatskoglagoljskom notarijatu, javnobilježničkoj instituciji koja je pravne akte svojih stranaka objavljivala glagoljicom na hrvatskom jeziku, o njegovoj ulozi u pravnom životu i trajanju te o obradi i objavi njegovih isprava. Teorijom i praksom izdavanja povijesnih izvora poput tih isprava bavi se pomoćna povijesna znanost koja se naziva egdotika (arheografija). U članku se raščlanjuje dvanaest izdanja glagoljskih notarskih isprava. Vrsnoća im se poprilično ogleda u odgovorima na pitanja o egdotičkim postupcima: na koji se način predstavlja izvorni tekst, koja su načela toga prijenosa (dosljedna transliteracija, transliteracija u kombinaciji s transkripcijskim zahvatima ili transkripcija), je li izvorni tekst dovoljno jasan, pomažu li ortografske intervencije boljemu razumijevanju izvornoga teksta, koliko je izvorni tekst vjeran izvorniku, koliko je korisno eventualno preslikavanje strukture izvornika u izvorni tekst, treba li ugraditi kritički aparat pod izvorni tekst, na koji se način objavljuje sam izvornik itd. Autori drže da je izdanjem Trećega notarskoga protokola Jura Sormilića (1726. – 1734.) pružen dobar model za egdotiku glagoljskih isprava jer izvorni tekst uz prateće elemente poput dvojezičnoga zaglavlja optimalno zadovoljava potrebe očuvanja veze s izvornikom i nužne prilagodbe interpretaciji.

javna i privatna isprava, oblici isprave, tradicija isprave, egdotika, arheografija

During the 19th century history became a scholarly discipline defined by its research parameters such as historical methods, historical sources, subject of research and its research procedure. Its academic status as a branch of scholarship, then, would not have occurred if certain norms in presenting and publishing historical sources had not been adopted. The present paper aims to show how historical sources, particularly notarial acts, written in Croatian language and Glagolitic script, were presented and published in the Croatian historiography. The history of the publication of such sources has been identical with the history of modern Croatian historiography. The publication of historical sources belongs to the auxiliary science of history which, in Western historiographies, is referred to as ecdotics (German Ekdotik, French ecdotique, Italian ecdotica). It is an auxiliary science studying the theory and practice of editing historical sources – the diplomatic and narrative ones – or rather their scholarly and technical preparation for the publication in order to make them available to the widest possible circle of scholars