hrvatski

Beram, župa Pazinskoga vikarijata u Porečkoj biskupiji te kòmun i Städtl i Pazinske knežije u Habsburškome Carstvu do sredine 17. stoljeća

Ovim je radom rasvijetljena povijest Berma od prapovijesti do sredine 17. stoljeća. Povezane su dosadašnje spoznaje i nadograđene su novima. Sve do kasnoga srednjovjekovlja nema kontinuiranih tragova beramske prošlosti. Tek je poneka pisana krhotina o beramskoj župi iz starijega doba. Tek se s Pazinskom knežijom intenziviraju zapisi i tragovi. Beram je ponajprije bio seoska zajednica (kòmun) u Pazinskoj knežiji pa je prema običaju imao župana, podžupana, sudce i ostale predstavnike mjesne vlasti. Beram je bio kaštel, jedno od utvrđenih mjesta Pazinske knežije, a premda nije bio na samoj granici, podjednako su ga pogađali mletačko-habsburški ratovi. U drugoj polovini 16. st. čak je stekao viši status jer se u urbarima, poreznim knjigama Pazinske knežije, računao kao gradić (Städtl). // Nevelik brojem stanovnika, ali velik brojem crkava, Beram je bio vinogradarsko mjesto najprepoznatljivije u materijalnom pogledu po visokoj branič kuli u kaštelu i freskama u obližnjoj crkvi sv. Marije na Škrilinama. U duhovnom i kulturnom pogledu bio je prepoznatljiv po svećenicima glagoljašima, odnosno po brojnim žaknima koji su se uz beramskoga župnika odgajali i obrazovali. Mnogi glagoljski grafiti po freskama ali i škrabotine po beramskim liturgijskim knjigama potvrda su glagoljaške živosti u tome nevelikom mjestu nedaleko od Pazina. // Beram, Lindar i Pazin činili su »pazinski krug« glagoljaštva (J. BRATULIĆ 1970: 69). Hrvatsko je svećenstvo tijekom 15. i 16. st. »u duhovnom pogledu bilo na vrhuncu svojih intelektualnih i organizacijskih mogućnosti« (JURKOVIĆ 2006: 56), ali su često u tome izostajale financijske mogućnosti. No, raščlamba pazinskih urbara pokazala je da je svećenstvo – barem u Bermu – ubiralo sasvim pristojnu daću u 16. stoljeću. Velike su promjene nastupile od 17. stoljeća. Tadašnji vizitacijski zapisnici kao jedino arhivsko vrelo koje kontinuirano donosi vijesti o Bermu ocrtavaju to mjesto kao izrazito ruralnu sredinu izrazito skromnih materijalnih mogućnosti. Beramci, da bi preživjeli, bavili su se ekstenzivnom poljoprivredom. Brojnost stanovništva uvelike je oscilirala iz niza razloga koji su pokazatelji egzistencijalne nesigurnosti i životne krhkosti u tadašnjem Bermu. Teški životni jaram itekako se odrazio na kulturnom polju. Voljom viših crkvenih vlasti ubrzo je nestalo crkvenoslavenskoga u liturgijskoj uporabi. Župna crkva sv. Martina zadržala je, doduše, između 1603. i 1649. isti broj bočnih oltara, ali su oko crkve izostajale sanacije i novi graditeljski pothvati. Tek je oltar sv. Grgura očigledno zauzetošću bratovštine saniran i vraćen u funkciju. // Tijekom 16. st. čak se deset crkava bilježi u Bermu. Nijedna u vizitacijskim zapisima 17. st. nije bila zahvaćena popravkom ili dogradnjom. Ipak, bilo je obitelji koje su se svojim materijalnim mogućnostima izdizale iz prosjeka. O tome svjedoči juspatronat obitelji Milohanić nad jednim oltarom. Sama pak zajednica preko svojih župana imala je juspatronat nad jednom crkvom. Za brojne oltare beramskih crkava brinule su se brojne beramske bratovštine iako su mnogi bratimi muku mučili s plaćanjem članarine. // Beramsku župu sv. Martina pastoralno su služili župnik i kapelan. Jedno je vrijeme na početku 17. st. župa bez kapelana. Njihov je život, kada su materijalne mogućnosti posrijedi, mjesni sudac sredinom 17. st. ocijenio sugestivnom lapidarnošću: daj Bože da imaju dovoljno za živjeti. Zbog toga je beramski župnik Martin Mihohanić s kraja 16. i početka 17. st., kada je župa bila bez kapelana, bio primoran baviti se nedozvoljenim lovom i prodajom vina kako bi se mogao prehraniti ali i uzdržavati žakne na školi. Jer, vrlo bi strogo vizitatorovo oko zamijetilo da je župnik živio nedoličnim životom, ali nije, samo se bavio nedozvoljenim poslom. // Na kraju, ukratko ćemo još nešto reći o izobrazbi svećenika glagoljaša. Iz vizitatorskih ocjena 17. st. se vidi da nije bilo na zavidnoj razini. No, izobrazba gotovo svih katoličkih svećenika iz ruralnih sredina nije tada bila na zavidnoj razini. Beramski župnici i kapelani, osim skromne izobrazbe, nisu imali mnogo knjiga za vlastiti duhovni i intelektualni rast. Vizitator tako bilježi da imaju svega nekoliko naslova na talijanskom jeziku te da se još uvijek služe glagoljaškim liturgijskim knjigama iz srednjega vijeka i da iznenađujuće nemaju nijednu glagoljašku tiskanu knjigu kojom bi se lakše pravdale dozvole viših crkvenih vlasti za liturgijsku uporabu. Beramski su klerici mahom Hrvati koji su od 17. st. primorani učiti latinski i talijanski kako bi se mogli pripuštati svećeničkomu ređenju. Zbog toga je glagoljaštvo sve više postajalo duhovnost prošlih vremena. Nekoć živo tkivo beramskoga duhovnoga i vjerskoga organizma i osnovica njegove kulturne biti, u ranom novovjekovlju postaje tek prežitak u pogledu nekoć korištenih, a tada starih, istrošenih liturgijskih rukopisnih knjiga koje su podsjećale na neke druge običaje i vremena. // Katolička obnova u Istri išla je zacrtanim rimskim smjerom za liturgijskom ujednačenošću. Glagoljaško svećenstvo u Istri nije imalo snage pratiti te tokove. Zato je tijekom 17. st. vrlo brzo došlo do prelaska na latinski jezik u crkvama u Istri. Dakako, glagoljaški iver nije nestao preko noći. On je opstajao u određenim obredima, običajima, pučkim crkvenim napjevima itd. Vizitatorovo oko redovito je u Bermu zamjećivalo mnogo puta spominjane glagoljaške liturgijske knjige koje su se očito u Bermu čuvale kao relikvije. Izuzetno je zanimljivo župnikovo svjedočanstvo da njegov kapelan uči iz tih knjiga. Dakle, duhovno i intelektualno se napajao iz brevijarskoga i misalskoga crkvenoslavenskoga teksta iako je svetu misu služio na latinskome u crkvi. Glagoljaštvo u Bermu unatoč novim vremenima jednostavno je bilo čvrsta i žilava kulturna i duhovna činjenica.

Beram, povijest glagoljaštva, Pazinska knežija, Pazinski urbar, vizitacije Porečke biskupije

nije evidentirano