hrvatski

Revitalizacija povijesne jezgre Dubrovnika: prostor, vrijeme, značenje

U radu se daje prikaz osnovnih koncepata sociologije prostora i načina formiranja identiteta u određenom prostoru te posebice u povijesnim jezgrama. Na primjeru provedenog istraživanja povijesne jezgre Dubrovnika analizira se socijalna održivost kroz odnos turističkoga grada i grada kao mjesta svakodnevnog života ljudi. Prikazuje se odnos stanovnika prema baštini u doba globalnoga, masovnog turizma usmjerenog na njenu intenzivnu „konzumaciju“. Sagledavanjem turizma kroz koncept moći ukazuje se na dominaciju turističkih sadržaja nad svakodnevnim potrebama stanovnika, ali i na potencijale za formiranje zajedničke vizije, zaštite načina života i autentičnosti mjesta – Grada Dubrovnika kao vrhunskog umjetničkog djela i ljudi koji u njemu žive kao jedinog stvarnog mjerila revitalizacije. Temeljna teza rada jest da je uspostava i održavanje dijaloga unutar zajednice okosnica revitalizacije, baština onaj zajednički smisao i simbolička poveznica na kojoj je dijalog moguće utemeljiti, a regulirani, odgovorni i održivi turizam treba postati revitalizacijski alat zajednice utemeljen na projektivnom identitetu i zajedničkoj viziji razvoja. U radu se na temelju provedene sociološke i demografske studije (Klempić Bogadi, Vukić, Čaldarović, 2018) i kvalitativnog sociološkog istraživanja iz 2019./2020. godine (provedenih za Zavod za obnovu Dubrovnika u svrhu izrade Plana upravljanja zaštićenom spomeničkom baštinom grada Dubrovnika) kroz odnos prostora i mjesta ukazuje na važne elemente revitalizacije povijesne jezgre Dubrovnika. Koriste se koncepti sociologije prostora Martine Löw koja ističe višestrukost prostora i vremena u mjestima te koncepti identiteta Manuela Castellsa. Pomirenje različitih ideja o prostoru i načina korištenja mjesta ostvaruje se kroz dijalog i stvaranje zajedničkih vrijednosti i identitetskih odrednica lokalne zajednice. Lokalna zajednica promatra se kao važna karika u konstrukciji identitetskih poveznica između različitih iskustava i vanjskih sila, poput masovnog turizma, koje djeluju na povijesnu jezgru kao mjesto i generiraju različite procese od kojih je jedan od iznimno značajnih depopulacija. Stavljanjem socijalne održivosti u ovakav fokus, doprinosi dinamičnoj koncepciji revitalizacije usmjerenoj na održivu i otpornu zajednicu s jakim socijalnim kapitalom i zajedničkim vrijednostima te identitetom koji ujedno vodi očuvanju baštine u svakodnevnom životu zajednice. Odnosno, živi grad jest najbolji čuvar povijesti i zaštićene materijalne i nematerijalne baštine jednako.

revitalizacija ; sociologija prostora ; socijalna održivost ; identitet ; baština ; povijesna jezgra

nije evidentirano