hrvatski

U potrazi za Lukijanovim idealnim povjesničarom

Sredinom 2. stoljeća kršćanske ere Lukijan iz Samozate priredio je spis Kako treba pisati povijest. Prožet aluzijama na klasičnu književnost, nevelik ogled skicira vrline dobroga povjesničara, istodobno ismijavajući pisce koji odudaraju od njegovih mjerila. Prema Lukijanovu mišljenju, valjan povjesničar vodi računa o istini i više cijeni sud budućih pokoljenja nego zahtjeve svoga vremena. Iako je potraga za Lukijanovim izvorima i uzorima ostvarila stanovite rezultate, gotovo da se nije pokušalo iznaći primjere koji bi utjelovili vrline njegova povjesničara. Drugim riječima, nije dovoljno jasno jesu li satiričarove upute pale na plodno tlo. Ovaj rad raščlanjuje preporuke o pisanju povijesti o kojima čitamo u pamfletu Kako treba pisati povijest. Predlažu se povjesničari čija pisana ostavština upućuje na to da se uklapaju u Lukijanove norme. Pokušava se ustanoviti što se točno od njegovih naputaka podudara sa sačuvanim histriografskim narativima carskoga doba. Budući da su posrijedi spisi raznolika opsega, stila i metodološkog pristupa, očekuje se da su i njihovi radovi različita dosega. Time se ujedno sužava krug kandidata koji bi odgovarali Lukijanovoj slici idealnog povjesničara. U svrhu što temeljitijeg razumijevanja Lukijanovih zahtjeva, izabrani odlomci donose se u izvorniku i usporednom prijevodu.

Lukijan, povijest, antika, historiografija, grčka književnost, Kasije Dion

nije evidentirano