hrvatski

Osnovne značajke pridjevne i participske morfologije u Drugome beramskom brevijaru

Rad donosi pregled razvojnih tendencija pridjevske i participske morfologije, ponajprije sklonidbe, koje se uočavaju pri intenzivnu istraživanju jednoga izvora kakvo omogućuje digitalno obrađen korpus. U pridjevskoj morfologiji vidljive su neke tendencije poznate iz širega korpusa, ali ih je moguće pobliže smjestiti u vrijeme i prostor. U radu su izneseni rezultati istraživanja problematičnih ili zanimljivih pridjevskih i participskih oblika, tj. onih koji, prema dosadašnjim istraživanjima, variraju. To podrazumijeva ponajprije kose padeže (genitiv, dativ, lokativ i instrumental). Dvije su osnovne značajke koje obilježavaju stanje pridjevske sklonidbe u Drugom beramskom brevijaru. Obje su vezane uz odnos jednostavnih i složenih ili kratkih i dugih ili imeničkih i pridjevskih oblika te uz količinu obavijesti koju nose pojedini oblici. Prva od njih tiče se ukidanja oblika koji sami po sebi nose premalo obavijesti, odnosno moglo bi ih se pomiješati s kojim drugim oblikom, što bi dovelo do nerazumijevanja. To se zbiva s kratkim oblikom genitiva množine svih triju rodova, koji je nedovoljno obavijestan jer je homoniman s nominativom jednine kao kanonskim oblikom, i s kratkim oblikom instrumentala množine muškoga roda koji je homoniman s nominativom množine. Druga je značajka težnja neutraliziranju razlike između kratkih i dugih oblika zbog izjednačenosti duljine njihova glasovnoga sastava. Naime, ukupno oko trećine padeža u svim trima rodovima ima podudarno duge nastavke dvaju oblika. Ukidanje se i ovdje provodi na račun kratkih oblika (koji se u tom slučaju ne mogu nazivati kratkima). Naime, tzv. kratki oblici izbjegavaju se, odnosno potvrđeni su znatno rjeđe od tzv. dugih. To je rezultat dugotrajnije tendencije kojom se teži jasnije, sklonidbom, razlikovati kategorije riječi (budući da su nastavci kratkih oblika pridjeva podudarni nastavcima sklonidbe imenica). Obje navedene pojave dakle dovode do ukidanja razlike kratkih i dugih oblika, odnosno do smanjenja uporabe kratkih. Međutim, te pojave, uz nezanemariv utjecaj zamjeničke sklonidbe čiji nastavci počinju nadomještati duge oblike, nisu znatnije poremetile pridjevsku sklonidbu sa svim vlastitostima koje ima u hrvatskom crkvenoslavenskom. Naime, osim dihotomije kratko-dugo, i dalje se čuva i ona nepalatalno-palatalno. Na temelju istraživanja pridjevske morfologije Drugoga beramskog brevijara može se ustvrditi da je u jeziku 15. stoljeća u zamahu tendencija ukidanja nefunkcionalnih parova i oblika. To je bilo olakšano i činjenicom da kategorija određenosti nije razvijena (jer nikad i nije bila do kraja gramatikalizirana). Iako je ta tendencija uočena na širem korpusu (POŽAR 2014), zanimljivo je kako su se znatnima pokazali njezini razmjeri intenzivnim proučavanjem jednoga spomenika. Usporedba s jezikom drugih beramskih kodeksa pokazat će može li se o toj pojavi govoriti i prije 15. stoljeća te u kojoj je mjeri ona uopćena za beramsku pisarsku školu ako se u narednim istraživanjima utvrdi njezino postojanje.

hrvatski crkvenoslavenski jezik ; pridjevi ; participi ; morfologija ; Drugi beramski brevijar

nije evidentirano