hrvatski

Povratak otišlog

U hrvatskoj znanosti o književnosti iseljeničku književnost uobičajeno je promatrati kao književni sustav nastao izvan okvira domicilne književnosti s kojom je na određeni način povezan. Pritom se vrijednost emigrantske književnosti nerijetko mjeri stupnjem mogućnosti da se njezina isključenost uključi u matične književnopoetičke sustave. Imajući na umu da je riječ o protruječnom odnosu neizravna dodira autohtone hrvatske i izmještene hrvatske kulture pokušat ću istražiti višesmjerne putanje njihova neizravna dodira. Čuvajući etimološko značenja pojma dijaspore u smislu raspršivanja i rasipanja, pokazat ću kako se izglobljenost emigranskog pjesništva pripitomljuje kolonijalnim pogledom iz nacionalnog središta te kako se, s druge strane, pjesništvo dijaspore, prihvaćajući kolonizatorski diskurs nacionalne književnosti, u sredini u kojoj nastaje, legitimira kao kontrakultura. Na koncu, naglasit ću produktivnost iskustva dijaspore kao poticaja za problematizaciju koncepata pripadnosti, kontinuiteta i homogenosti nacionalne zajednice u i izvan domovine. Naime, pjesništvo dijaspore (npr. V. Nikolić, A. Nizeteo, B. Maruna, A. Kumarić, A. Glavor), nastajući u području višestruke pripadnosti, omogućuje postavljanje složenih pitanja o procesima uspostave i očuvanja identitea. Pritom su pamćenje izgubljenog mjesta izvora i teritorijalna disperziranost u stalnoj napetosti koja se nastoji premostiti.

dijaspora, pjesništvo, nacionalni identitet

nije evidentirano