hrvatski

Usmena epska tradicija i poimanje slobode u krajiškim kulturama ranog novovjekovlja

Usmeno epsko stvaralaštvo kao neiscrpan izvor kulturne povijesti “odozdo” i na primjeru krajiških kultura sa šireg područja imperijalne Tromeđe u ranome novom vijeku (oko 1500. – 1800.) predstavlja dragocjenu građu za istraživanje misaonih struktura i svjetonazorskog izraza krajiške sredine. U tom smislu Erlangenski rukopis kao najstarija zbirka deseteračkih epskih pjesama, nastala početkom 18. stoljeća na širem vojnokrajiškom (slavonsko-srijemskom) području, prvorazredan je izvor za propitivanje krajiških patrijarhalnih struktura i njihova poimanja slobode prije svega kao etičke i antropološke kategorije. Općenito uzevši, vrijednosti patrijarhalne kulture, pa tako i one na krajiškom prostoru, obilježene su apriorizmom, odnosno neslobodom. Stoga ne treba čuditi da se pojam slobode uopće ne pojavljuje u epskom diskursu Erlangenskog rukopisa. Posebno je zanimljivo da su gotovo potpuno izostali religijsko-ideološki motivi, uključujući i one koji tematiziraju borbu “za vjeru i slobodu” (za krst časni i slobodu zlatnu) toliko karakteristične za mlađe epske zbirke iz 19. stoljeća. To nam govori da početkom 18. stoljeća protuosmanski ideologemi iz sfere elitne kulture još nisu značajnije prodrli u svijet krajiške pučke kulture. U pjesmama nema traga ni temama koje bi ukazivale na fenomen “krajiških sloboda”, to jest povlastica i pravno-fiskalnog imuniteta krajiških zajednica (“privilegije“). Kako su u erlangenskom junačkom etosu principi srodstva i zajedništva među središnjim vrijednostima, o postojanju nekog oblika svijesti o individualnoj Sažetci izlaganja 155 slobodi još manje može biti riječi. Pa ipak, pozornom analizom društvenih i kulturnih struktura iskazanih u epskoj formi prepoznajemo elemente jedne osebujne “slobodarske etike”. U pjesmama erlangenske zbirke često se, naime, nailazi na motiv nepriznavanja autoriteta (krajiškog starješine, vladara itd.), pojavu koju možemo opisati i kao razuzdanost i samovolju, kako su je uostalom doživljavale i elite na krajinama, no riječ je i o osebujnom kulturnom obrascu koji vrednuje buntovan i neobuzdan karakter, a izvire iz krajiških i – u vlaškom slučaju – dinarsko/gorštačkih sociokulturnih struktura. Takav oblik nezavisnog djelovanja povezan s elementima egalitarizma ukazuje na izrazito “vojno-demokratsko” mentalno obzorje u pjesmama erlangenske zbirke, odnosno otkriva krajišku (pučku) viziju svijeta i zakonitosti njegove usmene epike. Ona poznaje statusne i staleške razlike među epskim likovima (banovi, knezovi, vojvode, serdari, kapetani, harambaše, barjaktari, kalauzi, obični krajišnici i uskoci), ali to ih ne sprječava da se međusobno ophode kao ravnopravni akteri događaja, što uključuje i autonomno, slobodno odlučivanje.

kulturna povijest ; rani novi vijek ; vojne krajine ; vlaška društva

nije evidentirano