hrvatski

Hrvatski jezik od nacionalne retorike do suvremene proze

Vjerovanje u umjetničku slobodu potaknulo me da uronim u svijet suvremene hrvatske proze od 1991. godine protekloga stoljeća te u njemu potražim dokument o jednome razdoblju iz vizure pisca kao svojevrsnoga glasnika vremena, ali istodobno i analitičara i vizionara čiji pogled seže dalje i dublje od prosječnoga. Dugo sam prikupljala korpus proznih tekstova koji su me nadahnjivali na bezbroj načina te potaknuli da provedem istraživanje koje će pokušati pružiti jedno novo i drugačije viđenje suvremene hrvatske proze. Tekstove sam promatrala kao lingvist i sociolog, kroz jezik i društvo od 90-ih godina prošloga stoljeća koji su duboko i trajno obilježili svakodnevni život, ali i kulturu u samostalnoj Hrvatskoj. Time ni na koji način nisam željela umanjiti individualnu snagu umjetničke kreacije pojedinih pisaca te ih ni u kom slučaju ne podvodim pod zajednički nazivnik jer sam duboko svjesna njihove stilske heterogenosti te različitih estetskih dosega. Stilom i književnom teorijom u svojoj se knjizi uopće ne bavim, nego samo onim obilježjima suvremene proze koja su dio našega kolektivnog identiteta: jezikom i društvom kao nacijom. Ovakav je pristup u knjizi „Hrvatski jezik od nacionalne retorike do suvremene proze“ mali doprinos mnoštvu znanstvenih istraživanja u društvenim i humanističkim znanostima koja usmjeravaju svoj fokus prema sociologiji tražeći u njoj odgovore na brojna otvorena pitanja našega doba. Suvremena se književnost ne može promatrati odvojeno od svojega društvenoga konteksta jer on utječe na književnost kao što i književnici utječu na društvo u kojemu žive. O tome svjedoče ne samo brojni medijski istupi i javne polemike hrvatskih književnika, nego i književna djela koja se u većoj ili manjoj mjeri referiraju na svakodnevicu i društvenu zbilju. Devedesete su godine izabrane kao vremenski okvir jer se među povjesničarima novije hrvatske književnosti smatraju međašnima u hrvatskoj književnosti uzimajući pritom kao temeljni kriterij velike društvene promjene. Dakle, književnost se opet smješta u širi društveni i kulturni kontekst. Prozni tekstovi koji su nastajali u tom turbulentnom vremenu dokument su jednoga društva unutar kojega se kuhalo svašta u velikome jezičnome loncu. Sadržaj tih „neslužbenih“ dokumenata o hrvatskome društvu kao i jezičnoga lonca koji sadrži raznolike varijetete hrvatskoga jezika u najširem je smislu tema ove knjige.

hrvatski jezik, nacionalna retorika, identitet, hrvatska suvremena proza

nije evidentirano