hrvatski

Supstandardni varijeteti hrvatskoga jezika u 20. stoljeću

Istraživanja supstandardnih varijeteta u 20. stoljeću prilično su zanemarena jer je većina njih usmjerena standardnom jeziku i dijalektologiji. Oni obuhvaćaju neformalne varijante hrvatskoga jezika. Neorganski su i heterogeni i teško ih je prostorno omeđiti, osobito u gradovima. Brzo se mijenjaju zbog čega je bez zvučnih zapisa nemoguće stvoriti relevantan korpus. Kako je većina istraživanja pokrenuta potkraj 20. stoljeća, a rezultati objavljeni tek u narednome, u ovome se poglavlju malo zašlo i u 21. stoljeće. Njime su obuhvaćeni razgovorni jezik, žargoni (stručni, mladenački i sleng), gradski govori te sociolingvistički pristup, ponajviše u radovima Ive Žanića. Zanimanje za ovu problematiku počelo je u sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. st. Standardolog Dalibor Brozović 1967. pisao je o razgovornom jeziku kao srednjem idiomu između standardnog jezika i dijalekta te regionalno obilježenom. U neformalnim situacijama može imati veći prestiž od standarda. Supstandardnima smatra odstupanja od standardnoga jezika. I ostali jezikoslovci razgovorni jezik ne smatraju dijelom standardnoga jezika (Težak, Babić, Silić, Pranjković, Mićanović). Dok razgovorni jezik nema obilježja nijednog sociolekta, žargoni su ograničeni na društvene ili profesionalne skupine. Predstavnici struka koriste se međusobno stručnim žargonima. Mladi ljudi se mladenačkim žargonima identificiraju sa svojom dobnom skupinom. Oni brzo zastarijevaju, ali dio leksika preživljava te preko razgovornog prodire i u standardni jezik. Slengom se služe zatvorene društvene skupine kako bi bile nerazumljive ostalim skupinama, ali i široj društvenoj zajednici. O žargonima se daju proturječni vrijednosni sudovi.

hrvatski jezik, supstandard, varijeteti, gradski govori

nije evidentirano