hrvatski

Češka eksperimentalna poezija u 1950-ima i 1960- ima

U članku je riječ o korpusu koji zahvaća niz različitih pjesničkih eksprimenata. Otud je izabran i krovni naziv za čitav korpus, premda u literaturi o toj temi nema konsenzusa o nekom zajedničkom nazivu. Radi se o veoma razgranatom pjesničkom pokretu, stvaralo ga je niz raznorodnih autora, no zajedničko obilježje ime je bila intermedijalnost, ponajprije likovno- književna, ali značajno mjesto tu uz književnost ima i glazba i umjetnost performansa. U središtu pozornosti su djela koja su se održala u području književnosti ili književni segment čini njihovu važnu sastavnicu, a i u analizi korpusa vodi se ponajprije računa o književnom aspektu djela. Teško se tu može govoriti bilo kakvim važećim standardiziranim definicijama i tipologijama, jer su one raznolike i krajnje autorski obilježene. Nema konsenzusa ni o nazivlju tog razgranatog korpusa, istodobno pojmovlje je vrlo opsežno, maštovito i raspršeno, relativno mali broj pojmova se ponavlja. No zajednički cilj tih djela jest udaljavanje od semantičke vrijednosti teksta i težnja prema objektivizaciji jezika i oslobađanju njegovih unutarnjih vrijednosti. Semantičke se strukture raspadaju, a naglašavaju se sintaktičke i spoznajne. Unatoč negiranju značenja u toj poeziji i pokušaju njegova brisanja, upravo postupci koji idu u tom smjeru sadrže u sebi implicitnu poruku - kritiku zbilje. Razina otklona od tradicionalne poezije varira od autora do autora, a jednako tako i izbor intermedijalnog modela te stvaralačkih postupaka kojima se priklanjaju. No kritiku zbilje u kojoj žive uglavnom provode na humorističan i groteskan način pa je tako njihovo negiranje subjekta u poeziji pandan nestanku prava na vlastito ja u socijalističkom društvu, a poigravanje s jezikom do besmislenosti kritika je ograničenosti i krize jezika u tadašnjim društveno-političkim uvjetima.

češka književnost ; eksperimentalna poezija ; konkretna poezija ; intermedijalnost ; objektivizacija jezika

nije evidentirano