hrvatski

PSIHOLOŠKA PRILAGODBA RODITELJA DJECE S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU

Rođenje i odgoj djeteta s teškoćama u razvoju izaziva različite reakcije kod roditelja te pred njih stavlja velike izazove u suočavanju. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati neposredne i dugoročne negativne i pozitivne psihološke posljedice spoznaje o djetetovim razvojnim teškoćama i života s njima. Ispitane su posttraumatske stresne reakcije, načini suočavanja sa stresom i stupanj posttraumatskog rasta. U istraživanju je sudjelovalo 194 roditelja djece s teškoćama u razvoju (72.7% majki). Jedan dio podataka prikupljen je online, a drugi dio metodom papir-olovka u suradnji s Centrom za autizam u Zagrebu. Podaci su prikupljeni primjenom Upitnika sociodemografskih obilježja, Revidirane skale utjecaja događaja (IESR), adaptirane verzije COPE upitnika i Upitnika posttraumatskog rasta (PTGI). Dobiveni rezultati ukazuju na razlike između majki i očeva. Majke u većoj mjeri koriste aktivno suočavanje i doživljavaju više razine posttraumatskog rasta. Korelacijska analiza ukazala je na različite obrasce odnosa posttraumatskog rasta s dobi roditelja, obilježjima stresnog događaja i načinima suočavanja kod majki i očeva. Hijerarhijska regresijska analiza pokazala je da ove varijable objašnjavaju mali, ali značajan dio varijance posttraumatskog rasta i kod majki i kod očeva. Mlađa dob i veća upotreba aktivnog suočavanja značajni su prediktori viših razina rasta majki, dok su manja percepcija prijetnje i veći doživljaj izazova u suočavanju s djetetovim teškoćama značajan prediktor viših razina rasta očeva. Rezultati analize također su ukazali na medijacijski efekt aktivnog suočavanja na odnos razine stresa i posttraumatskog rasta kod majki. Istraživanje ukazuje na važnost osvještavanja stručnjaka o pozitivnim promjenama kod roditelja, proizašlim iz suočavanja s djetetovim teškoćama, i uključivanja ovih spoznaja u podršku roditeljima.

roditelji djece s teškoćama, stres, strategije suočavanja, posttraumatski rast

nije evidentirano