hrvatski

Urbani terorizam: od nacionalne do urbane sigurnosti i natrag

Terorizam u gradovima povijesna je konstanta. Rimsko uništenje Kartage, savezničko bombardiranje Hamburga i Dresdena, atomski udari na Hirošimu i Nagasaki tek su niz primjera terorističkih udara na gradove, kao forme državnog terorizma, s elementima urbanocida. U posthladoratovskim uvjetima identični primjeri su rusko uništenje čečenskog Groznija, izraelska uništenja naselja na području Palestinske samouprave. S druge, pak, strane, suvremena era terorizma ukazuje na visoku incidenciju terorističkih udara na mete u gradovima. U potonjim slučajevima izvršitelji su dominantno nedržavne terorističke organizacije. Unatoč obilju povijesne empirije i činjenici da je koncept urbanog terorizma proistekao iz teorijske elaboracije koncepta i prakse urbane gerile, urbani terorizam kao pojam nije generički određen te je nedostatno teorijski elaboriran i znanstveno istražen. Štoviše, u autoritativnim znanstvenim bazama podataka o terorizmu (Global Terrorism Database - GTD) pojam urbani terorizam ne nalazi svoje mjesto. Komparacije radi, empirijska istraživanja ukazuju da se u suvremenoj fazi terorizma 75% svih terorističkih udara događa u gradovima. Radi li se o znanstvenoj i policy nevalidnosti pojma urbani terorizam, akademskoj pristranosti studija terorizma ili pak postojanju formi „podčinjenog znanja“ (subjugated knowledges) evidentnog u određenju ishodišta znanja u studijama terorizma te istraživanjima i analizama terorizma? Koja je znanstveno-istraživačka, empirijska i policy važnost urbanog terorizma? Tradicionalno, terorizam generalno i urbani terorizam partikularno nisu smatrani relevantnim područjem nacionalne sigurnosti i sigurnosnih studija. U redefiniranim uvjetima proširenja i produbljenja određenja pojma (nacionalne) sigurnosti i istraživačkih interesa sigurnosnih studija, nestabilni analitički pojam urbane sigurnosti dobiva sve važnije mjesto. Njegov sastavni dio jest i urbani terorizam. U multiakterskom višerazinskom shvaćanju i praksi sigurnosti, sigurnost sa razina „visoke politike“ postupno se „vraća kući“: postaje sve više civilna, urbana, „domaća“ i personalna kategorija. Prema empirijskim nalazima presudan razlog jest upravo urbani terorizam. Za razliku od ranije dominantnih pitanja „visoke politike“, urbana sigurnost i urbani terorizam postaju središnje pitanje nacionalne sigurnosti. U odgovoru na izazove urbanog terorizma, protuterorističke strategije pretvaraju urbane sredine u sekuritizirana i militarizirana područja. U prilog argumentaciji postavljenih hipoteza u radu se prikazuju studije slučajeva (studije gradova) Belfasta i Londona.

urbani terorizam, nacionalna sigurnost, urbana sigurnost

nije evidentirano