hrvatski

Fikcionalizacija zbilje i pripovijedanje povijesti: odjeci franjevačkih ljetopisa 18. stoljeća u Andrićevu i Mlakićevu opusu

U radu se problematizirao odnos između fikcije i zbilje (povijesti) u franjevačkim ljetopisima 18. st. te njihovi odjeci u opusu Ive Andrića, a onda posredno i u opusu Josipa Mlakića. U tom intertekstualnom prožimanju kao bitno zajedničko obilježje istaknulo se pripovijedanje povijesti koja se pod perom pisca postupno fikcionalizira te i sama postaje svojevrsnom fikcijom. Povijesti se pristupilo kao pripovijesti, istaknula se pripovjedna narav same povijesti koja se konstruira tek pripovijedanjem. Naglasila se i važnost takvog pripovijedanja koje posebno kod franjevačkih pisaca postaje instrumentom za očuvanje identiteta čitave zajednice. U tom su se kontekstu osvijetlili i pojedini pojmovi poput kulture sjećanja i njezinoga odnosa spram prošlosti koja se kolektivnim sjećanjem mitologizira i postaje jamcem grupnoga identiteta. U svojim romanima-kronikama (Travnička hronika, Na Drini ćuprija) Andrić pripovijedanje povijesti uzdiže na znatno viši umjetnički stupanj imajući na umu prevlast fikcije nad fakcijom, a Mlakićevo problematiziranje povijesti u romanima Tragom zmijske košuljice, Kad magle stanu te Živi i mrtvi može se smjestiti u postmodernistički žanr historiografske metafikcije. U pripovijedanje o povijesti upliće se i fantastika koja u franjevačkih ljetopisaca ima uglavnom ideološku funkciju, a u Mlakićevom romanu Živi i mrtvi samo dodatno destabilizira već ionako fluidnu granicu između fikcije i povijesti. U radu se nije dovodila u pitanje istinitost spomenutih povijesnih događaja, već se nastojalo ukazati na njezinu konstruktivnost. Pristupilo joj se kao praznom označitelju koji se puni značenjima ovisno o kontekstu i interpretacijskim okvirima u kojima se promatra.

pripovijedanje povijesti ; franjevački ljetopisi 18. st. ; Ivo Andrić ; Josip Mlakić ; kultura sjećanja ; romani-kronike ; historiografska metafikcija ; fantastika

nije evidentirano