hrvatski

Pamćenju su potrebna mjesta

Esej o participativnom land art projektu Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema, izveden 19. rujna 2020., povodom Svjetskog dana mira, kao ovogodišnja memorijalna umjetnička intervencija u Spomen-parku Dotrščina. Šuma i današnji spomen-park dobio je ime po potoku Dotrščina (Doktorščina) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekada bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Ta hrastova šuma je posječena tijekom Drugog svjetskog rata za potrebne sirovine, dok je današnja šuma pretežito grabova. Šumarska struka navodi da je park-šuma Dotrščina primjernim uzgajanjem tijekom šezdesetak godina iz šikare prevedena u šumu optimalne strukture. Tako se naslov land art projekta Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema može iščitati u dvostrukom značenju: memorijalnom – riječ je o mjestu najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba. S druge pak strane može se iščitati i dubinskoekološki o hrastovim stablima kojih više nema, koji su posječeni kao u antidrami Radovana Ivšića Gordogan, koji verbalnom agresijom onomatopeje „caf“ označava ubijanje sjekirom, podjednako i stabala i ljudi jer su svi u takvim tiranskim ideologijama potrošni resursi – ili Gordoganovim riječima kada u posljednjoj sceni ostaje sam na pozornici, kad je već ubio sve podanike te se odlučuje na kidanje “glava” i stablima. Osudom tiranije Ivšić je u bajkovitom okviru ostvario uznemirujuću scensku priču o posljednjem čovjeku: “Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću učiniti, fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stablom caf, caf, caf, caf, caf, caf, caf!”

Tonka Maleković, Dotrščina

nije evidentirano