hrvatski

O živom zrenju prirode

U članku je na pozadini danas rastuće upitnosti novovjekovne i suvremene prirodne znanosti poduzet pokušaj prikaza osnovnih crta bitno drukčijeg iskustva i shvaćanja prirode koje nalazimo u Goethea. Izlaganje polazi od Goetheova mladenačkog fragmenta Priroda, da bi se u daljnjem tijeku protegnulo i na njegova kasnija razmatranja prirode, ponajprije ona izložena u djelu Maksime i refleksije i u spisima o morfologiji. Goetheovo shvaćanje prirode, svjesno i naglašeno suprotstavljeno prije svega mehaničkim nazorima Descartesa i Newtona, pokazuje se pripadnim obuhvatnom organsko- vitalističkom svjetonazoru podrijetlo kojega treba tražiti s jedne strane u Spinozinom panteizmu, a s druge u Shaftesburyjevu estetizirajućem novoplatonizmu. Eksperimentalnom postupku i bezuvjetnom porivu za tim da se prirodu putem znanstvenog spoznavanja svlada i bez ostatka podvrgne čovjekovim svrhama, kojim porivom je taj postupak svagda vođen, Goethe suprotstavlja temeljnom empatijom vođeni, pozorno promatrajući i na zrenje usmjereni pristup prirodi i njezinim pojedinačnim fenomenima, što naziva „nježnom empirijom“. Upravo time Goethe se današnjim nastojanjima oko izgradnje i razrade bitno ekologijski usmjerenog shvaćanja prirode pokazuje kao iznimno poticajan i poučan sugovornik, što je osnovni ishod istraživanja provedenog u članku.

priroda, znanost, Goethe, eksperiment, zrenje, iskustvo

nije evidentirano