hrvatski

Bogoljubne piesme

Pjesmarica Bogoljubne piesme iz 1874. godine prvo je poznato izdanje crkvene pjesmarice za hrvatske reformirane vjernike. Pjesmaricu je priredio tordinački reformirani župnik Aleksa Kulifay (1837.-1912.) pod nazivom Bogoljubne Piesme koje se Nediljom i prigodom različitih svetkovinah pievaju. O priređivaču stoji: Iz različitih duhovnih knjigah sabrao i složio A. Kulifay, svećenik. Na porabu Sljedbenikah Helvetske vieroizpoviesti. Tiskana je u Budimpešti u tiskari Vikora Hornyánskoga. Prije dolaska Kulifaya u Tordince 1862. godine, za tordinačke reformirane vjernike skrbili su župnici Reformirane župe u Korođu. Tordinčani su pjevali određene pjesme na hrvatskom jeziku koje su za njih prevodili žitelji Korođa koji su znali hrvatski. Te pjesme nisu bile zapisane već su se prenosile s koljena na koljeno. Kulifay se dao na zapisivanje i prevođenje određenih pjesama te prikupljao sredstva za njihovo tiskanje. Pripremajući ovu pjesmaricu, Kulifay je glede prijevoda psalama, godine 1868. kontaktirao Đuru Daničića koji je u to vrijeme boravio u Zagrebu. Daničić će zbog svojih obaveza preporučiti druge osobe, no konačno će psalme za pjesmaricu reformiranih vjernika prevesti Edo Maršo, rimokatolički župnik iz Radikovaca. Naime, pjevanje psalama pri službi Božjoj reformirana je tradicija koja se proteže od 16. stoljeća. Aleksa Kulifay je 1870. uputio Poziv glede podmirenja troškovah, za prevod protestanski crkvenih pjesamah i malog katekisma, iz madjarskog u hrvatsko-srbski jezik. U tome pamfletu koju je i tiskan navodi se sljedeće: “Mili narode! Mlogi nerazumedu, u čemu se bitno sastoji naša vjera, za naše je ravnanje, dakle s’ jedne strane -da pravu kršćansku vjeru izpovjedamo i s’ druge strane da za našu školu i crkvu protestanske crkvene pjesme, molitve i katekizam u hrvatsko- srbskim jezikom tiskane, izdati želimo… Možete misliti, da jedna mala obština, koja se prej nekoliko godina ustrojila, školu i cerkvu sazidala, kakve je žertve podnosila. Pomenute cerkvene knjige, po dopuštenju Prečastnoga i presvetloga gospodina Biskupa Pavla Töröka u Pešti, štampati se dadu, koje će du i skoro gotovi biti. -Prebrojte se dakle na nje, da se upoznate sa načelima naše vjere, i da tako zadobijemo vaše počitovanje, - prebrojte i pomozite nas u svetom našem poduzetju, počem svrha oviuh knjigah jeste: prosvetjenje i napredak. Uvereni smo, da će dični sremac, koji za svako dobro i plemenito djelo čuvstvuje, da će i nami s’ darovanjem u pomoći biti… Predbrojnicima iliti pako darovateljima, koji 2 fl. dadu, od pjesama i katekisma po jedan primerak bezplatno hoće im se dostaviti i, u novinama Pester Loydu istiuh imenah, obznaniti.” O katekizmu i pjesmarici Kulifay piše i u Protestáns Egyházi és Iskolai Lap, i to u najmanje dva navrata, potičući čitatelje da pomognu u financiranju njihova tiska. Razlika koja je nedostajala za tiskanje navedenih knjiga bila je 120 tadašnjih forinti. U drugome članku, pod nazivom Még egy szó a ref. szerb káté és énekek ügyében, Kulifay spominje zanimljiv susret s Bernhardom Viktorom, kolporterom Britanskog i inostranog biblijskog društva iz Beograda. Bernhard Viktor podrijetlom je bio Židov. Godine 1851. primio je krštenje u Evangeličkoj crkvi te postao evangelik. U Beograd je poslan 1856. godine kako bi bio prvi učitelj tamošnje evangeličke škole. Poslala ga je misija Das Rauhe Haus iz Hamburga koja ga je i obrazovala. Godine 1865. Bernhard Viktor je napustio učiteljsku službu te postao djelatnik Biblijskog društva. Dobiva pravo biti putujući prodavač (kolporter) te tako dolazi u Vojnu krajinu i Slavoniju. Od 1868. Viktor često dolazi u Osijek gdje postaje uosnivač tamošnje evangeličke crkvene općine. Kulifay piše kako je Viktor došao u Osijek s namjerom da osnuje protestantsku crkvu. Posjećivao je slavonska mjesta kako bi u tamošnjim crkvama i školama prodavao Bibliju. Tako je došao i u Tordince 1866. godine te tamošnju reformiranu župu opskrbio s nekoliko Novih zavjeta te Petoknjižjem i Psalmima, na latinici. Viktor moli Kulifaya da se što prije izda katekizam i pjesmarica kako bi se njima mogao koristiti u misijskom radu u Osijeku. Kulifay će iskoristiti taj susret kako bi čitateljima naglasio da pjesmarica i katekizam na “ilirskom” jeziku nisu značajni samo za tordinačku reformiranu župu već imaju širi, misijski značaj. Kulifay također navodi da će te knjige biti od velike koristi za 90-ero djece u tordinačkoj školi. Na 75 stranica pjesmarice Kulifay je uvrstio 31 psalam, 45 pjesama nedjeljnih i blagdanskih te 40 pogrebnih pjesama. Uz pjesme, u pjesmarici se nalazi Očenaš, Vjerovanje apostolsko) i Deset zapovijedi. Izabrane psalme i pjesme Kulifay je priredio na temelju mađarske pjesmarice Köz isteni tiszteletre rendelt Énekes – Könyv. Invokacije su kratke pjesme koje su se pjevale prilikom ulaska služitelja u crkvu, na samom početku bogoslužja. Prigodne, blagdanske i nedjeljne pjesme priređene su za važnije blagdane u godini, ali i za razne prigode tijekom godine kao npr. O ljetnoj žetvi ili u vrijeme neplodno, Prigodom suše te Pri pogrebu kralja i sl. Čak je 40 pogrebnih pjesama u pjesmarici. Može se zamijetiti da se veliki dio pjesama odnosi na žene koje su umrle pri porođaju ili nakon porođaja i sl. Bilo je to vrijeme kada je velik broj djece, pa i majki, umirao pri porođaju ili nakon poroda, zbog neadekvatnih higijenskih i zdravstvenih uvjeta. Prijevod Očenaša sukladan je, s neznatnom jezičnom prilagodbom, tekstu iz Mt 6, 9-13 u prijevodu Vuka Karadžića. Apostolsko vjerovanje prilagođeno je tadašnjim rimokatoličkim prijevodima a Dekalog (Deset zapovijedi) je preuzet iz Daničićeva prijevoda Staroga zavjeta, odnosno iz Druge knjige Mojsijeve (Izlaska), 20, 2-17. Ni jedan primjerak Bogoljubnih piesama nemamo sačuvan od tordinačkih župljana, no zahvaljujući gospodinu Ištvanu Margitu iz Pecela kod Budimpešte, pronađen je jedan primjerak u Nacionalnoj knjižnici “Sečenji” (Országos Szé- chenyi Könyvtár) u Budimpešti. Gospodinu Ištvanu dugujemo osobitu zahvalnost što nam je pružio svoju nesebičnu pomoć u nalasku i skeniranju pjesmarice koju ovdje donosimo u pretisku. (Jasmin Milić). Nakon što je 2016. godine objavljen pretisak hrvatskog izdanja notne pjesmarice Bogoljubnih piesama, smatrali smo potrebnim ponuditi čitateljstvu dodatnu elektroničku inačicu. Time je smo ove tekstove učinili dostupnijima znanstvenicima različitih znanstvenih polja, primjerice teologije, muzikologije i etnomuzikologije, kroatistike, povijesti kao i cijeloj zainteresiranoj znanstvenoj i stručnoj javnosti. Imajući u vidu raritet ove notne pjesmarice, njezinu unikatnost i okolnosti njenog nastanka polovinom druge polovine 19. stoljeća, njen povijesni, jezični, teološki i eklezijalni značaj mogao bi se usporediti s Prekmurskom (Martjanskom) pjesmaricom s kraja 16. stoljeća.1 Zajednička su im najmanje dva obilježja: prvi je njihov protestantski karakter i nastanak nakon protestantske reformacije (prve u krilu reformirane crkve, a druge u evangeličke, odnosno luteranske crkve), te sadržaji koji su se pjevali na narodnom jeziku. Za razliku od Prekmurske (Martjanske) pjesmarice, o kojoj je pisalo više autora, cjelovito povijesno, jezično, teološko, kulturološko i drugo vrednovanje notne pjesmarice Bogoljubnih piesama tek treba uslijediti. Elek (Aleksa) Kulifay, autor i nakladnik notne pjesmarice Bogoljubnih piesama rođen je 28. svibnja 1837. godine u mjestu Cece u središnjoj Mađarskoj, a umro je 15. srpnja 1912. godine u selu Tordinci (Valkótardu) koji se nalaze u blizini grada Vinkovaca odnosno danas u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Potječe iz stare obitelji pastora reformirane crkve, koja od 1649. godine nosi plemićku titulu koju je stekao njihov predak Györgyja Kulifaya.Otac mu je bio István pl. Kulafy, pastor reformirane crkve u mjestima Cece i Zengővárkony, a majka György pl. Szederkényi, također reformarana pastorica. Djed po ocu István pl. Kulifay također je bio reformirani pastor. S Kálmán Ágnest vjenčao se 1865 godine i s njom imao petoro djece (Jolána, Margitu, Istvána, Józsefa i Eleka). Kći Margita (1873-1961) bila je reformirana učiteljica kao i sin József (1880- 1934). Sinovi István (1875-1906.) i Elek (1884- 1957) bili su također reformirani pastori. Studij teologije završio je 1859. godine na Peštanskoj teološkoj akademiji (danas Reformirano sveučilište Karoli Gáspár) te postao učiteljem u mjesu Kórógy (Korođ) nedaleko od Tordinaca. Nakon što je 1863. godine položio prvi svećenički ispit, biskup Pál Török zaredio ga je za pastora- učitelja. U Tordince je došao 1862. kao mladi kapelan iz Korođa. Njegovim zalaganjem sagrađena je crkvena zgrada, župni stan te zgrada škole. Zauzeo se da od 1868 godine tordinačka župa ponovno postane samostalna crkvena općina. Izvrsno je naučio hrvatski jezik te je prevodio brojne crkvene spise s mađarskog na hrvatski jezik, primjerice Kršćanski nauk (Nauk Kristijanski, na porabu Sljedbenika Helvetske Vjeroizvijesti). U Tordincima je Elek (Aleksa) Kulifay služio sve do svoje smrti 15. srpnja 1912. godine. Pokopan je na mjesnom reformiranom groblju u Tordincima. Kao priznanje za svoju dugogodišnju pastorsku i župničku službu, uz odobrenje cara Franje Josipa, mađarskog i češkog kralja te ministra Károlyja Khuen- Héderváryja, odlikovan je 24. listopada 1909 godine Okrunjenim zlatnim križem za zaslu-ge (Goldenes Verdienstkreuz mit der Krone). Osim ove vremenite i zemaljske nagrade, Kulifayu, vjernom i vrijednom sluzi Božjemu, slijedi ona koja je vječna i neprolazna, vijenac pravednosti koji će mu dati njegov Gospod, pravedni sudac, kao i svima onima koji se raduju njegovom ponovnom dolasku. (Antal Balog)

notna pjesmarica ; bogoštovlje, reformirana crkva, Tordinci

nije evidentirano