hrvatski

Baptističke crkve u Republici Hrvatskoj i njihova reakcija na ratno nasilje promatrana iz perspektive kršćanske socijalne etike

Namjera ovoga rada je dvojaka – najprije se pokušavaju iščitati razlozi i uzroci reakcije baptističkih crkava u Hrvatskoj na ratna zbivanja devedesetih godina dvadesetoga stoljeća, a nakon toga se pozornost usmjerava pitanju koji su izvori crkvi potrebni za oblikovanje socijalne etike. U prvom dijelu će se kroz prizmu osobnoga doživljaja ratnih zbivanja razmotriti pitanja teološke selektivnosti, mentaliteta manjine i problema definiranja identiteta koja su u to vrijeme snažno definirale život i praksu spomenutih crkava. Uslijedit će pokušaj dokazivanja da upravo zbog takve uvjetovanosti nisu bile u mogućnosti formulirati alternativu nasilju, niti dublje konstruirati vlastitu socijalnu etiku. U drugom dijelu slijedi prikaz uloge Svetoga pisma i tradicije kao glasova koji oblikuju socijalnu etiku crkve. U samom žarištu nalazi se najprije razmatranje Isusova života i službe, a potom i njegova uskrsnuća koje definira tzv. »anastatičko« shvaćanje etike kakvo prožima zajednice novozavjetnoga vremena. Uloga tradicije sagledava se kroz primjer zaokreta u crkvenom poimanju nasilja nastalom u četvrtom stoljeću uslijed zanemarivanja Svetoga pisma i tradicije prva tri stoljeća crkve. Na kraju se zagovara normativnost Svetoga pisma i otvorenost tradicije za samopropitivanje i dijalog s drugim tradicijama kao preduvjet konstruktivnog oblikovanja socijalne etike.

Nasilje ; konflikt ; etnički konflikt i građanski rat ; kršćanska socijalna etika ; mirotvorstvo ; baptisti

nije evidentirano