hrvatski

Politike autorstva. Kanon, zajednica i pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti

Knjiga se bavi istraživanjem odnosa književnog kanona, autorstva i angažmana u recepciji reprezentativnih autora i djela hrvatske književnosti. Književnost ponekad direktno intervenira u sferu politike – ili biva upotrebljena u političke svrhe. Međutim, njezina „namjena“ (Felski 2016), nije „manipulativna ni presezateljska, ne mora imati sklonost instrumentalnoj racionalnosti ni biti namjerno slijepa za složenost forme“. Ona upućuje na složenost i nepreglednost odnosa prema književnom djelu, zastupajući aktivan promicateljski umjesto kritizerskog stava i uobičajene skepse koja prati kritičku recepciju. Književnost je sama po sebi politička, ističe Jacques Rancière (2008), ne zato što se bavi politikom nego time što ostaje književnost. Tako shvaćena politika književnosti nije specifična politika pisca, već angažman književnog teksta oko „raspodjele i preraspodjele prostora i vremena, mjesta i identiteta, govora i buke, vidljivog i nevidljivog“, onog što Rancière naziva „podjela čulnog“ (ibid.: 8). Književnost tako određuje i usmjerava mogućnost bilo čije izgovorljivosti i vidljivosti u javnom prostoru, re/definirajući što se u nekom razdoblju u nekoj zajednici smatra govorom, a što životinjskom bukom. Drugim riječima, književnost propituje i usmjerava načine na koje je svijet u kojem živimo za nas vidljiv te kako dopušta da bude iskazan (ibid.: 8-11). U knjizi Politike autorstva se upućuje na neke od ovih aspekata političkog, s fokusom na proizvodnju autorstva u novijoj hrvatskoj književnosti i na mehanizme pamćenja i sjećanja kao važan dio kompleksnih identitarnih politika zajednice koja u svojim polu/kolonijalnim prilikama u 19. i 20. stoljeću proizvodi složena nacionalna, klasna, rodna i regionalna razlikovanja. Književnopovijesna kontekstualizacija izdvojenih fenomena (proizvodnja kanonskih autora kao sekularnih svetaca, historijska projekcija, inherentni orijentalizam) upotpunjena je interpretacijama istaknutih književnih tekstova (Smrt Smail-age Čengića, Priče iz davnine, Travnička hronika, Zimsko ljetovanje, Kiklop, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Ljudi od voska) koji služe kao ogledna mjesta, točke prepoznavanja književnopovijesnih, kulturnih i političkih procesa, ali i individualnih praksi čitanja i tumačenja kodova vremena i umjetničke i individualne slobode. Politike autorstva povezane su s politikom književnosti kako je shvaća Rancière, ali i s načinima razumijevanja i funkcioniranja zajednice – što je tema koju aktualizira suvremeno doba obilježeno različitim krizama – humanistike, sveučilišta, kanona, nacionalne države i njezine socijalne politike.

književnost, politika, autorstvo, književni kanon, kazalište, obrazovanje, pamćenje

nije evidentirano