hrvatski

Devedesete i endogeni drugi hrvatske tranzicije

U radu se pristupa pojmu "tranzicijskog drugog", odnosno "endogenog drugog" hrvatskog tranzicijskog društva, polazeći od književne predodžbe likova i fokalizatora u suvremenoj hrvatskoj fikciji koja tematizira tzv. tranziciju. Te se literarne konstrukcije javljaju kao komplementarne ali alterne dominantnim pripovjednim instancama koje se identitetski mogu povezivati sa široko shvaćenim pojmom "građanskoga". Endogeni drugi hrvatske tranzicije kompleksna je predodžba književnosti koja se u pripovijestima vezuje uz temu društvenog rasapa koji započinje s 1990-im godinama a proteže se i na razdoblje tzv. druge tranzicije, poslije 2000., razdoblje o kojem se najčešće piše u romanima. U radu se opisuje i problematizira ta literarna proizvedena konstrukcija na način da je se pokušava povezati sa modelima stvarnosti koju, ova književnost, katkad nazivana i "stvarnosna proza", koristi kao svoj početni mimetički impuls. Analizom proznih tekstova uvodi se radna tipologija literarnih predodžbi endogenog drugog čime se otvara polje na kojem se fikcija isprepliće (i) s (aktualnom) sadašnjošću.

devedesete ; postsocijalizam ; hrvatska književnost ; drugi

nije evidentirano