hrvatski

Bog i njegovo stvorenje pred zagonetkom patnje

U suvremenoj kulturi življenja prirodne katastrofe – bolesti, deformacije, poplave, potresi, izumiranja – moguće je objasniti znanstvenim spoznajama, te se Boga više ne uzima relevantnim za objašnjenje svijeta i pojava u njemu. Međutim, kada se dogode prirodne katastrofe koje imaju za posljedicu nevine ljudske žrtve, rijetko tko ostane na znanstveno- racionalnom tumačenju svijeta te se u svojoj ili tuđoj egzistencijalnoj pogođenosti ipak pita o Bogu: Zašto takve strahote dopušta jedan Bog? Postoji li on uopće kada se takve stvari događaju? Je li Bog onda uistinu svemoguć i dobar? Bol i patnja su možda jedina iskustva ljudskoga života, za koja čovjek odmah traži „krivca“, traži objašnjenje. To su možda rijetka iskustva koja čovjeka izravno vode pitanju o Bogu. „Prirodno zlo“, tako ga naziva klasična filozofija i teologija, koje nije izravno prouzročeno ljudskim djelovanjem još je veći izazov za teodicejsko pitanje o Bogu. Unutar suvremene zadaće teologije, da razvije jednu aktualiziranu teologiju prirode, potrebno je razmišljati ne samo o očuvanju prirode, nego i o „prirodnome zlu“ te mjestu prirode u Božjemu naumu stvaranja i spasenja. Potrebno je stoga vidjeti kako se može bolje razumjeti „prirodno zlo“ iz perspektive kršćanske vjere u Boga Stvoritelja i Otkupitelja u njezinoj povezanosti sa znanstvenim spoznajama o evolucijsko- dinamičnom razvoju svijeta. Tradicionalna teologija, razvijena posebno pod utjecajem statične slike svijeta i Augustinove misli, držala je da je čovjek svojim prvim grijehom uzrokovao ne samo moralno zlo u ljudskom svijetu, nego i zlo u svijetu prirode. Međutim, spoznaje o evolucijskom razvoju svijeta otkrile su da se čovjek tek vrlo kasno pojavio unutar vremenskog raspona pojave života na Zemlji i da su u svijetu „od početka“ postojala „prirodna zla“ – borba, agresivnost, nasilje, selekcija, bolest, izumiranje kao dio njegova evolucijskog razvoja. Spoznaje o evolucijskom razvoju svijeta dovode do zaključka da čovjek nije prvi i jedini uzrok zla u prirodi. No, zbog činjenice da je čovjek evolucijski povezan s prirodom, teško je prihvatljivo da njegovo djelovanje nije imalo nikakva utjecaja na razvojnu dinamiku prirode. Stoga se može pretpostaviti da je čovjek, kada se pojavio, mogao utjecati i na kvalitetu tijeka evolucije prirode, kako pozitivno tako i negativno. K tome, ljudska kulturna povijest pokazuje da je čovjek od početka svojim djelovanjem utjecao na prirodu: obrađivanjem, kultiviranjem, podređivanjem i na kraju uništavanjem. Teologija stvaranja razlikuje dvije međusobno povezane razine Božjega stvaralačkoga djelovanja i odnosa prema stvorenome svijetu. Bog je najprije svijet pozvao u postojanje (creatio ex nihilo), a potom ga uzdržava u njegovu postojanju i omogućuje mu njegov razvoj (creatio continua). U vidu Božjega omogućenja razvoja svijeta vjera u stvaranje u načelu je kompatibilna sa spoznajama o evolucijskome razvoju svijeta. Naime, Bog kao Stvoritelj dao je svijetu mogućnost samostalnoga razvoja, on mu je utisnuo prirodne zakone koji omogućuju pojavu i raznolikost života, sve do razvoja uvjeta za mogućnost pojave samoga čovjeka kao svoga krajnjega cilja. Slijedom toga, moguće je drugačije govoriti o porijeklu „fizičkoga zla“ te o ulozi Boga Stvoritelja. Kako evolucijski razvoj ima svoje naličje, zlo u prirodi je prema tome moguća „popratna pojava“ samostalnog razvoja svijeta. Glede samoga Boga, on koji je stvorio svijet, utisnuo mu je zakone da se može samostalno razvijati, ali je time stvorio i svijet u kojemu je moguće zlo, jer njegovo autonomni razvoj može poći i po krivu. Bog u svome naumu ne želi to zlo, ali ga u konačnici pripušta, da bi se svijet razvijao (premda nesavršeno) prema njegovoj zamisli. Evolucijska teodiceja Božje pripuštanje zla u prirodi tumači još jednim razlogom: Prirodne zakonitosti, koje mogu proizvesti i negativne pojave, smatra nužnim uvjetom da bi se moglo pojaviti duhovno i slobodno biće kao što je čovjek. Omogućenje uvjeta za čovjekovu slobodu smatra glavnim ciljem evolucije. Ona je za Boga stvoritelja najviša i nedodirljiva vrijednost ; priroda i njezin razvoj nužni su uvjeti da bi se mogao pojaviti čovjek sa sposobnošću slobodnoga odlučivanja i djelovanja. Kako taj prirodni razvoj ima i negativne pojave, Bog ih „riskira“, upravo zbog svoga krajnjeg cilja – omogućenja čovjeka kao slobodnoga bića. Teologija stvaranja aktualizirana spoznajama o evoluciji može bolje razlikovati različite uzroke zla i patnje u svijetu, ali ne može puno reći o tome kako prevladati zlo i patnju, ni u prirodi ni u ljudskom svijetu. Stoga kršćansko cjelovito razmišljanje o pitanju (fizičkoga) zla uključuje vjeru u Božje otkupiteljsko djelovanje. Tek u smrti i uskrsnuću Isusa Krista Bog otkriva svoje pravo „božansko“ lice: pokazuje da nije indiferentan na patnju svoga stvorenja i da u konačnici nije nemoćan pred besmislom i destruktivnošću zla. Bog sam zakoračuje u povijest stvorenoga svijeta te uskrsnućem Isusa Krista stvara nešto radikalno novo, nešto što ne može proizići iz samoga evolucijskoga razvoja. Bog uskrsnućem ostvaruje pobjedu nad zlom i smrću te sveukupnome svome stvorenju daruje novi život. S jedne strane, još nije nastupila očevidna eshatološka dovršenost Božje pobjede nad zlom u svijetu. S druge strane, već sada živimo u snazi Duha Krista uskrsloga i uzvišenoga te možemo učiniti prisutnim Kristovo djelo spasenja. To znači da smo pozvani, poput Krista, boriti se protiv patnje i biti solidarni s patnicima, najprije u svijetu ljudi, a zatim tražiti načine da "suosjećajnije" djelujemo i u prirodi. Iz perspektive evolucijske slike svijeta te odnosa Boga stvoritelja i stvorenoga svijeta, ostaje pitanje molitve Bogu. Nerijetko je molitva upućena Bogu prvi čin čovjeka pogođena patnjom. Molitvom on pokazuje da vjeruje da Bog djeluje u svijetu i u našem životu, ali vrlo često Bog ne uslišava ono za što patnik moli. Valja paziti da molitelj ne instrumentalizira Boga za svoje želje, nego da moli za ono što mu služi za spasenje. U tom smislu, molitva mijenja samoga molitelja i usklađuje ga s Božjim „pogledom“ na svijet i vlastiti život.

Bog, prirodne katastrofe, patnja, evolucija, creatio continua, uskrsnuće Isusa Krista, molitva

nije evidentirano