hrvatski

Kamov i Krleža

Poticajna hermeneutička povezanost Kamovljevih i Krležinih tekstova ukazuje na trajno dinamičnu i drukčiju interpretaciju literature dvaju hrvatskih književnih klasika. Miroslav Krleža apsurdno je negirao osobnost i književnost Janka Polića Kamova ignoriranjem njegove protoavangardne pojavnosti u hrvatskoj i europskoj književnosti, istodobno, okruživši se za života Kamovljevim ponajboljim prijateljima te odlično poznavajući njegovu književnost i biografiju. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže. Istodobno, ne umanjuju se Krležini umjetnički i kulturološki doprinosi kao estetske vertikale hrvatske i europske književnosti. Svoj novelistički prvijenac Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orlić prebolio Pariz (1919.) Krleža je izravno posvetio Kamovu, no u svim kasnijim izdanjima novele neobjašnjivo je izbrisao posvetu Janku Poliću te ciljano skratio naslov ove proze. Intenzivan odnos Vladimira Čerine i Miroslava Krleže mogući je ključ tajne o Krležinoj recepciji Kamova koju je on uporno nijekao cijeloga života. Krleža nije o opsežnoj Čerininoj studiji Janko Polić Kamov napisao ni riječ, a istodobno, njegovao je prijateljstvo s Čerinom, svojim gimnazijskim kolegom s kojim je razmjenjivao književne rukopise te koji je čuvao i Kamovljeve tekstove, od kojih su neki do danas misteriozno zagubljeni. Znakovit je i Krležin odnos s Julijem Benešićem koji je posjedovao rukopis Kamovljeva romana Isušena kaljuža koji je apsurdno tiskan s polustoljetnim zakašnjenjem. Krleža je za svog osobnog tajnika odabrao Anđelka Malinara, sina neprežaljene Kamovljeve ljubavi Katarine Radošević te Kamovljeva prijatelja Mate Malinara. Miroslav je Krleža u svom poznatom predavanju osječkim gimnazijalcima 1928. godine krivotvorio istinu, ciljano prešućujući da je Janko Polić Kamov prije njega u hrvatskoj književnosti pisao drame po uzoru na Ibsena i Strindberga. Krležin ciklus o Glembajevima ima prepoznatljivo, književnoumjetničko uporište u antologijskim Kamovljevim dramama. I Krležina je poezija stvaralački potaknuta kamovskim pjesničkim impulsom. Prevrednovanje nekih kanonskih književnih djela Miroslava Krleže i Janka Polića Kamova nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova obaju hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.

dekodiranje (razumijevanje, iščitavanje) ; diskurs (tekst) ; hermeneutički pristup (interpretacija, instanca) ; interpretator (tumač, čitač) ; književnopovijesni diskurs ; književnost ; mimezis (mimeza, svijet, mogući svijet) ; semantički potencijal (semantička, smislena razina) ; struktura (izražajni, značenjski književni sustav)

Mentor: prof. dr. Darko Gašparović