hrvatski

Znanje o književnom prevođenju. Prevodilački i traduktološki ogledi

Autorski prilozi objedinjeni u šestom zborniku Društva hrvatskih književnih prevodilaca plod su devetog Zagrebačkog prevodilačkog susreta, koji je u podrumskoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda održan 27. listopada 2017. godine. Za razliku od ranijih, uglavnom monotematski strukturiranih skupova ove vrste, spomenuti se prevodilački susret odlikovao zanimljivom tematskom raznolikošću. Ovdje sabrani književno-prevodilački eseji i traduktološki ogledi, od kojih su neki i znanstveno impostirani, iz usmenih su izlaganja pretočeni u pisani diskurs posvema na tragu priloga iz naših dosad objavljenih zbornika, što u još uvijek nevelikom korpusu domaće traduktološke literature već osvjedočeno zauzimaju relevantno mjesto. Prijevodom kao izvorom znanstvenog rada u prvom se prilogu bavi Rafaela Božić. Glagolski pridjevi u proznim tekstovima E. Zamjatina problem su kako za prevodioce, tako i za znanstvenike, o čemu autorica argumentirano piše zahvaljujući vlastitom prevodilačkom i traduktološkom iskustvu. kanon prevodilačkih refrakcija predmet je priloga u kojemu Tomislav Kuzmanović posvješćuje činjenicu da je fenomen što ga je prije dva stoljeća Goethe zaogrnuo pojmom Weltliteratur prije svega književnost u prijevodu. U svjetsku književnost ulaze prijevodi zapaženih izvornika, a književni prevodioci njihovi su koautori. Jedan od načina upoznavanja književnog prevođenja pohađanje je prevodilačkih radionica što se u nas odnedavno priređuju i u okviru Translaba. Više o praktičnim iskustvima s njegove talijanističke inačice iznosi u svom prilogu Ana Badurina. Pitanjem opravdanosti redigiranja starijih prijevoda bavi se naša njemačka kolegica Katharina Wolf-Grießhaber. Njezin se prilog zasniva na iskustvu redigiranja prijevoda triju poznatih Andrićevih romana. Pitanjem kako prevoditi već prevedeno u opširnoj se traduktološkoj studiji na primjeru prvog romana tursko-njemačke književnice Emine Sevgi Özdamar zapitala Slavija Kabić koja je taj roman s osebujna njemačkog izvornika prevela na hrvatski. Ovom je prilikom svoj prijevod u odnosu na izvornik promatrala i s obzirom na njegov engleski i turski prijevod. Dubravko Torjanac u svom je prilogu opisao specifičnost rada na prevođenju njemačke srednjovjekovne pripovijesti u stihovima „Brod luđaka” Sebastiana Branta s posebnim naglaskom na vođenju prevodilačkih bilježaka i pisanju prevodilačkih napomena. Tonko se Maroević u svom prilogu usredotočio na uspoređivanje niza hrvatskih prepjeva poezije francuskih nadrealista. Bilo je itekako razvidno do koje se mjere razlikuju prepjevi jedne te iste pjesme, što se ponajprije događa uslijed razlika u prepjevnom pristupu izvorniku. Lea Kovács je svoj prevodilački esej fokusirala na analitičko čitanje osebujno slojevita romana „Trenutak” mađarske književnice Magde Szabó. Spoznaja o književnim prevodiocima kao posebice pomnim čitateljima književnih djela opetovano se potvrđuje. Irena Gavranović Lukšić piše o hrvatskim prijevodima grčkoga romanopisca Nikosa Kazantzakisa. Ukazala je na veliku recepcijsku prazninu, kad je u Hrvatskoj riječ o prevođenju djela iz suvremene grčke književnosti. Simona Delić je u svom prilogu naznačila „dvije traduktološke obale”, uspoređujući antologijski stil španjolskog i hrvatskog promišljanja književnog prevođenja. Na ovom prevodilačkom susretu svojim je izlaganjem bila zastupljena nedavno preminula kolegica Irena Lukšić, koja je zanimljivim prilozima ostavila vrijedan trag i u zbornicima Zagrebačkih prevodilačkih susreta. In memoriam kojim završava ova knjiga sažet je podsjetnik na njezin dragocjeni doprinos recentnoj traduktološkoj literaturi.

književno prevođenje ; traduktologija ; svjetska književnost

nije evidentirano