hrvatski

Critical Theory Dossier 37/38 Radomir Konstantinović

Ova je publikacija najava i svojevrstan prolog konferenciji Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića koju će Subversive festival organizirati iduće godine, povodom desetogodišnjice smrti suštinski modernog pisca i, upravo stoga, trajno inspirativnog mislioca. Izuzetno zahtjevno, kako svojim tematskim opsegom, tako i po ponuđenim spoznajnim dosezima, Konstantinovićevo polimorfno djelo, u rasponu od aktualne publicistike i analitičke esejistike preko sintetskih povijesno-kritičkih rasprava – prije svega kapitalne osmotomne studije o srpskom pjesništvu prve polovice XX vijeka Biće i jezik i jedinstvenog žanrovski teško odredivog spisa Filosofija palanke – pa do inovativnih radio- - drama i romana dosljedno je kompatibilno njegovom društveno-kulturnom djelovanju, u rasponu od prosvjetiteljskog pregalaštva, preko intelektualnog usmjeravanja, do javnog angažmana. Usprkos učestalom spominjanju, brojnim priznanjima i kritičkim laudama, taj je opus ostao u najvećoj mjeri nepročitan, neraspravljen, pa samim time i uvelike neshvaćen. Ako se opravdanje ikada i moglo nalaziti u ipak samo relativnoj nedostupnosti pojedinih publikacija, ta je izlika definitivno otklonjena kritičkim izdanjem Sabrana dela Radomira Konstantinovića u redakciji Gojka i Ive Tešić, što ga zajednički objavljuju Dan Graf i Fondacija Stanislav Vinaver i u okviru kojega je od 2018. štampano petnaest od ukupno trideset tomova, u kojima su prvo sabrani upravo do tada teže dostupni tekstovi. Važniji je i teže odstranjiv uzrok takvom stanju zacijelo činjenica da svoje bitno jedinstvo Konstantinovićev heterogeni i heteroklitni œuvre duguje u prvom redu beskompromisnom odupiranju svakom obliku politike identiteta i nepristajanju na bilo kakav model sistematske dovršivosti. Nepopustljivo smatrajući obje te tendencije sredstvima totalitarnog podređivanja, Konstantinovićev intelektualni rad u svim svojim pojavnim oblicima nužno dolazi u sukob s projektima političkog djelovanja koji formu podređuju sadržaju, eksperimentalno institucionalnom, estetsko etičkom, a moguće postojećem. Polazeći od shvaćanja modernosti kao trajne nesuvremenosti, suprotstavljene ne samo prošlim i sadašnjim, nego – iznad i prije svega – budućim sklopovima moći, a literarnosti kao otpora književnosti, definirane po svojoj nesvodljivosti na uvjete nastanka, Konstantinović neprestano potvrđuje da jedino djelo neodvojivo od djelovanja, u smislu Adornovog zahtjeva da dijalektika mora kritički održavati neidentičnost usuprot inherentnoj težnji misli da bude totalna, otvara mogućnost političke akcije koja nije uvijek već svedena na zadane odnose, nego ih je u stanju mijenjati.

Radomir Konstantinović ; Filosofija palanke

nije evidentirano