hrvatski

Profesionalizacija sudaca i njihove kvalitete za ius dicere u rimsko-kanonskom procesu

Po uzoru na rimsku kogniciju extra ordinem, u srednjemu vijeku rimsko-kanonsko pravo izgradilo je proces u kojemu je sudac imao dvije ovlasti: ius dicere i cognoscere. Sudac je u toj vrsti procesa bio profesionalac, stalni (iudex ordinarius) i karijerni službenik te nositelj sudskog ureda. Kako je rimsko-kanonski proces od svojih početaka, a posebno od XII. stoljeća (kada je njegovo oblikovanje bilo dovršeno), bio složen i razrađen do minucioznosti pa je zahtijevao pravno znanje, od osobe koja pretendira na sudačku službu počele su se zahtijevati određene pretpostavke, ali i kvalitete. To se jednako odnosilo i na suce u crkvenom i civilnom području. Razvojem te vrste procesa i kako je vrijeme odmicalo, osim procesnih traktata koji su analizirali tu temu, na univerzalnoj i partikularnoj razini pojavljuje se sve veći broj formalnih izvora prava koji propisuju takve zahtjeve koje je potencijalni sudac morao ispuniti. Predmet ovoga članka su zahtjevi i kvalitete koji su se od XII. do XV. stoljeća postavljali pred suca. U pogledu toga a priori je važno znati da u rimsko-kanonskom procesu sudac prvotno ius dicit, što u bitnome određuje zahtjeve koje je morao ispuniti (školovanje, profesionalnost, karijera, iskustvo) i kvalitete koje je morao imati.

rimsko-kanonski proces, kognicija extra ordinem, iudex ordinarius, ius dicere, cognoscere, školovanje suca, izuzeće

nije evidentirano