hrvatski

TOP DOG/UNDER DOG

Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO PAULINA JAZVIĆ: TOP DOG / UNDERDOG Okolnosti koje su 22. ožujka 2020. iznenada potresle tlo pod našim nogama srušile su okvire naše životne svakodnevice, urbane slike Zagreba u kojoj smo stanovali, i poljuljale uzdanje u sliku budućnosti koju smo priželjkivali. Izložba Pauline Jazvić izvorno planirana u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO sada se smjestila u okvire napukle slike Muzeja kakav smo poznavali. Od Stalnog postava za publiku je dostupno tek stubište u blokadi. Stubište kojim se pogled uspinje do nedostupnog postava muzejskih zbirki, odnosno prikaza umjetničkih stilova i razdoblja koji godinama pružaju kulturno-povijesni kontekst intervencijama suvremenih umjetnika. Paulini Jazvić slijepa ulica koja poziva na uspon, no trenutačno ni do čega ne dovodi ipak predstavlja polazište za artikulaciju prostorne instalacije. Točnije, simboličke slike onemogućenog uzdizanja na širokom planu konotacija. U njoj se sastaju gorko- slatki okusi proživljene traume i nade, potrebe za sigurnošću, a muzejski prostor postaje drhtavim križištem društvenih konvencija i privatnih emocija. Ljude iz nevolja, pa i ruševina ponekad spašavaju psi, a upravo je njima u donedavnim „normalnim” uvjetima bio zabranjen ulaz u Stalni postav Muzeja. Međutim, vrata umjetnosti psima su oduvijek širom otvorena pa povijest obiluje prikazima pasa koji ukrašavaju ili simbolikom nadopunjuju portrete dvorskih dama te prizore iz privatnosti i komfora doma, poput glasovite slike Jana van Eycka Zaručnici Arnolfini (1434.). Poznati su i primjeri u kojima psi preuzimaju važnu ulogu u sustavu ljudskog društva. Slika engleskog slikara Sir Edwarda Landseera pod nazivom Laying Down the Law (1840.) predstavlja satiru pravne profesije s prikazom francuskog pudla u ulozi sudca, dok su članovi porote psi drugih pasmina. Jedan od glasovitih primjera američkog slikarstva, slika A Friend in Need (1903.) Cassiusa Marcellusa Coolidgea, prikazuje pse kako igraju poker, možda i stoga što ljudski život ponekad doista nalikuje psećem. Paulina Jazvić nije umjetnička animalistkinja, ali njezin bijeli pudl nosi ime Švrćo, posve u maniri pop-arta. Za nju je, kao i za Jeffa Koonsa, pas motiv koji ljudima prenosi osjećaje topline i ljubavi, izbavljajući ih iz osjećaja bezizlaznosti. Od početaka civilizacije gotovo sve svjetske mitologije pronalaze odgovarajuće simboličke uloge i prispodobe psećoj njušci i prilici, koja praktično i kulturalno utjelovljuje čovjeku najbližeg i najodanijeg životinjskog intimusa. Povijesno i geografski nijansirana različitost u simbolici tumačenja motiva psa odaje podvojena vjerovanja i razloge karakteristične za ljudsku ljubav, a to su povjerenje i pritajena strepnja prema vučjem srodniku. Primjeri koje podastire Rječnik simbola (Chevalier, J., Gheerbrant, A., Zagreb: Jesenski i Turk, 2007.) pokazuju da egipatska i grčka mitološka tumačenja u psu vide čovjekova vodiča kroz smrt, psihopompa – vodiča duša kroz zagrobni svijet (Anubis, Kerber, Thot, Hekata). U kršćanskoj simbolici pas utjelovljuje vrline budnosti i vjernosti (Tobijin pas, pas sv. Roka), a crno-bijeli psi smatraju se i prikazuju kao simboli dominikanskog reda (Domini canes – Gospodnji psi). Psi čuvaju vrata svetih mjesta, carstva mrtvih, podzemni svijet, posreduju između neba i zemlje na svim stepenicama između zemaljske prizemnosti i molitvi, duhovnih poruka usmjerenih nebesima. Kroz povijest materijalnih vrlina, kraljevski je pudl luksuzna pasmina i čest životinjski cimer u stambenim ambijentima dvorova, palača i građanskih stanova. Reprezentativni eksponat materijalnog komfora svojih vlasnika. U muzejskom setu kulturno- povijesnog kapitala MUO-a pudl figurira kao udomaćeni znak, no nove okolnosti više su u duhu arte-povera. Muzejske su zbirke dijelom evakuirane iz izložbenih dvorana Stalnog postava, publika ih uživo ne može vidjeti, a cjelovitu priču o povijesnim stilovima i razdobljima ne može doživjeti. Nakon 22. ožujka 2020. na vertikali stubišta prema postavu, za nas u MUO-u, počiva obješen „sažetak cjelokupne drame uspravnosti”, prema simboličkom tumačenju stuba već spomenutog Rječnika simbola. Možda nam iz ovog razloga upravo sada ponajprije treba iscjeljujuća sposobnost drugog pogleda, pogleda s drugačijim fokusom koji u muzejski sustav znakova unosi polisemičnu širinu. Onakav pogled kakav donose suvremeni umjetnici, gostujući u ovom izložbenom programu. Izražavanje različitih aspekata drame o psihološkoj krhkosti „ljudskog materijala”, koja se nakuplja u pojedinačnim traumatskim iskustvima ili društvenom tretmanu pojedinih skupina, karakteristična je tema cijelog opusa Pauline Jazvić. Upravo se temom destrukcije u umjetnosti trebala baviti u nizu radova planiranih za ovu godinu u sklopu intervencije za Stalni postav MUO-a, no nepredviđene okolnosti prvotnoj su ideji dale novi smjer kretanja. Stoga je u Muzej dovela Švrću – avatara nepredvidive providnosti – da nam bude vodič kroz trenutačnu dramu protresenih uloga u životnoj igri preokreta pod nazivom Top Dog / Underdog. Nazivi njezinih radova, kao i nazivi recentnih izložbi poput There is not Another Party (2020.), Sweet Dreams (2018. Galerija MSU, Zagreb) ili I recommend Vodka (2016./2017.) redom upućuju na u osnovi intimističke sadržaje iluzornih emocionalnih iskustava u kojima se otvaraju racionalizirana sidrišta znakova. Njezini su radovi svojevrsne točke bola u kojima nailazimo na podvojenost, istodobno zebnju i uzdanje u ostvarenje zadovoljstva ili sreće. Autorica motive preuzima iz svakodnevice, poput nađenih predmeta (plastične lutke, odjevni predmeti, jastuci, sjekire, noževi, žileti) kojima se u instalacijama i serijalnim objektima koristi kao simboličkim rekvizitima za formalnu kristalizaciju manija, opsesija i fetiša. Metodom gotovo kolekcionarske akumulacije istovrsnih predmeta i propitivanjem njihove površne zavodljivosti, ali i višeznačne simbolike Paulina Jazvić izgrađuje sustave znakova, čime se nastavlja na liniju fascinacije materijalnom pojavom stvari, karakterističnu za ostvarenja pop-arta i neodade, koja sama po sebi često predstavljaju šifrirane ili teško čitljive predmetne fantazme. Kroz Paulinine radove, nerijetko koncipirane kao serije objekata, kultna dimenzija predmeta ostvaruje se kao oblik potisnute, nagoviještene naracije o potrazi za srećom sa scenografijom opustjelih predjela fabriciranih snova i ponekad usahlim mogućnostima zbiljskih avantura. U slikama, asamblažima ili instalacijama autorica uobičajeno razgrađuje različite motive sreće, ljepote, komfora i glamura čiju materijalnu prezentnost izvodi iz aluzija na tjelesnost iskustva onoga tko promatra. U vizualnost koju tako gradi često je ukorijenjen i razgovijetan osjetilni nagovještaj opipa i okusa: naslonjač obložen kokicama za grickanje (Popcorn generation, 2017.), jastuci za odmaranje (Jastuci, 2014.), odjevni predmeti obloženi čavlima ili žiletima (Identity, 2009.), delicija poput svadbene torte u ulozi Kule babilonske kao ostvarenja ljudskog jedinstva u ljubavi (Piece of Cake, 2018.), kultura stola izmaknuta iz gastronomije u fantazmagoriju (Little Menu, 2007. ; Leksikon za djevojčice, 2015. ; This is not Another Party, 2020.). Pozicija iz koje umjetnica djeluje, posve logična za artikulaciju autorskog glasa okrenutog sublimaciji osobnoga životnog iskustva, jest ženski rodni identitet. Njega promišlja kao konfiguraciju miješanih osjećaja društvene nejakosti, modne estetike i emocionalnog preispitivanja mogućnosti za optimizam i bliskost. Ova pozicija ishodišno određuje sadržajne okosnice koje se u jednom segmentu na više ili manje izravan način dotiču tjelesnosti, odnosno otjelovljene pojave ženskosti. Kada nastupa izravno, tjelesna ženskost u Paulininim radovima dolazi kao stereotip potrošačkog društva u ikoničkom liku lutke Barbie (Housewife of Croatia, 2003. ; Fashion Talks, 2005.), kada izostaje izravnost naslućujemo ju kroz modne dodatke (Identity, 2009.) ili doživljavamo kao odjek u oblikovnim kvalitetama koje se s njom kulturološki povezuju, poput oblih, mekanih oblika jastuka, naslonjača, svadbene torte ili zračnih jastuka u obliku labudova (Jastuci, 2014. ; Popcorn generation, 2017. ; Piece of Cake, 2018. ; Together Forever, 2018.). Osobito je zanimljivo uvidjeti kako se tematski sklopovi, izvorno povezani s intimističkim iskustvima iz domene ženskosti, u materijalnoj realizaciji prenose na razinu društvene aktualnosti. Načelo serijalnosti kojim se autorica koristi u medijskom okviru instalacije blisko je svezano s narativnom linijom dovođenja emocionalnog iskaza u dijalog s elementima globalnog konteksta kao što su masovnost, unifikacija i stereotipija. U radove su uključeni na razini materijalizacije ideje, često iskaču u prvi plan kao očigledne komponente rada, no preko leđa im viri Paulinin stilizirani humor. Materijali s kojima radi mogu, ikonički i materijalno biti jasno shvaćeni kao izravne scenografske poveznice s reklamnom i modnom mašinerijom, njihovim mehanizmima potisnutog nasilja, zavaravanja i imperativa za isključivanjem negativnih emocija. Izgradnja konteksta zbiva se preko zaodijevanja intimističke motivacije u karakteristične proizvode suvremene potrošnje, a stereotipijske forme koje tako nastaju natopljene su izrazom forsiranoga emocionalnog odnosa prema predmetima. Ova naglašena emocionalnost nije lišena šire društvene ili kulturalne dimenzije, čega je i više nego svjesna i sama autorica. Stilizacija formi izražavanja posuđenih od društveno potentnog jezika potrošnje ujedno razotkriva eksploatacijsku pervertiranost ili impotenciju takve emocionalnosti. U tome je Paulinin komentar – ona nalazi osmijeh kao nužnost ondje gdje razotkriva procijep ili bol. Kultura, a prema Marxu, svi društveni oblici proizvodnje oblikuju emocionalni život ljudi, stoga je ekonomija sreće ili teorijska razrada metode upravljanja emocijama opće mjesto kasnog ili neoliberalnog kapitalizma. Preko emocija se otvara put prema artikulaciji bolnih točaka kolektivnih društvenih identiteta poput memorijskih procijepa u tranzicijskim društvima jugoistočne Europe, poput našega (Before and After, 2018.) ili osjećaja necjelovitosti, otuđenosti od svojeg tijela ili samosvijesti (Fashion Talks, 2005. ; I Didn’t Have Balls to Say No, 2012.). Razvijene teorije discipline sociologije emocija od 1970-ih godina, tehnike kontrole emocijama i dominantna pravila osjećajnosti u poslovnom svijetu treniraju ljude u pripitomljavanju srca i služe prevenciji afektivne inkontinencije. Potisnuti talog psihičkog života pojedinaca i društvenih skupina, talog u kojemu se sakupljaju nerealizirani ostatci hipertrofiranih ambicija, želja i snova u težnji za beskrajnom lakoćom postojanja u potrošačkoj kulturi – sve to ostaje područjima life coachinga i, naravno, umjetnosti. Paulina jednom prilikom, godinama prije potresa, u intervjuu govori: „Da bi bio sretan, moraš se okružiti lijepim stvarima i ono što je najvažnije – trebaš znati naučiti uživati u takvim stvarima. Otkriti ih.” U postpotresnom trenutku pogled na elegantne pudle bujne, nježne dlake i iskaz odanosti na koji nailazimo u njihovim pogledima uperenima prema izložbenom prostoru pružaju osobito sentimentalnu sliku ljepote. Prikaz pseće formacije zbijene u redovima dok stoje na blokiranom stubištu Muzeja udovoljava potrebi za emocionalnom podrškom u trenutcima krize. Emocije su luksuzna tvar, ne priznaju krhkost ili iluzornost avatara u kojima nalaze utjehu. Na stubištu koje se uspinje. U Muzeju krhkih zidova u čijem atriju stoji naljepnica sa sloganom See Art Everywhere You Look. Jasmina Fučkan, 12. studenoga 2020.

Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO , Top dog/Uder dog

nije evidentirano