hrvatski

O datiranju epigrafičkih spomenika iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka

U članku se razmatraju aspekti pojave datiranja po kršćanskoj eri na epigrafima u Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku. To su natpisi s imenom kneza Branimira iz Muća Gornjega kod Splita i onaj s imenom kneza Muncimira iz Uzdolja, te Handegisov natpis iz Pule i jedan iz Boke Kotorske. Na isti način datiran je i epitaf kraljice Jelene iz X. st. iz Solina. Nakon izračuna Skita Dionizija Maloga u VI. st. datiranje po kršćanskoj eri polako je ulazilo u formule datacije. U Franačkoj je ono u okružju karolinške renesanse postalo uobičajeno i to pod utjecajem istaknutih autora kao što su Beda Časni (Venerabilis), Pavao Đakon, Einhard koji su ovakvo datiranje primjenjivali u svojim djelima. U IX. st. ovo se datiranje javlja i na epigrafičkim spomenicima i sporadično u dokumentima, a tek tijekom X. st. prihvaćaju ga neke kancelarije. Rana pojava ovog načina određivanja godine na hrvatskom je prostoru u IX. st. dokaz snažnog utjecaja zapadne pismenosti i općenito kulturnog ozračja. Uz datiranje po kršćanskoj eri kao jedan od elemenata formule datacije nalazi se i navod indikcije koji je kao “prijelazna” pojava premostio razdoblje od poganske antičke civilizacije prema kršćanskom srednjovjekovlju poglavito na epigrafima, a kasnije i u dokumentima. Pri datiranju kako epigrafa tako i diplomatičkih zapisa prednost treba dati godini koja se nalazi zapisana u dataciji ako su ona i indikcija u nesuglasju. Početkom XII. st. epigrafi na hrvatskom prostoru datiraju se uobičajeno po kršćanskoj eri, ali zbog pojave više inačica određivanja početka godine tj. stila potrebno je uvijek razmotriti sve elemente koje sadrže formule datacije.

kršćanska era, indikcija, datiranje, epigrafi, knez Branimir, Muncimir, kraljica Jelena, karolinška renesansa

nije evidentirano