hrvatski

Nijekanje metaznanja i performativ subjektivnosti. Još jednom o slučaju Sokrat

Kako je već dostatno pokazano, historijski Sokrat se ne razlikuje samo od Platonove figure nego anticipira neke od trans– ili anti– filozofâ poput Wittgensteina, Freuda, Lacana ili Foucaulta. No, kako nastojim pokazati, Sokrat je daleko radikalniji metafilozof ako prihvatimo da je njegova notorna tvrdnja iz Apologije kako “zna da ne zna ništa” derivat autoaplikacije manje poznate negacije teorijskog metaznanja iz dijaloga Harmid, najkontroverznijeg od Platonovih ranih dijaloga. U bliskom čitanju dijaloga i relevantnih filoloških i filozofskih istraživanja (npr. McKim, Kahn), uzimam Sokratovu negaciju teorijskog metaznanja u Harmidu kao uporište za interpretaciju tvrdnje o znanju neznanja kao autoperformativnog jezičnog čina kojim je uopće uspostavljen sâm subjekt filozofije. Iako se javlja kao specifično udvostručen jezični entitet (‘Ja’ kao subjekt iskazivanja i kao aktant univerzalne negacije unutar rečenice), subjekt filozofije nije (kartezijanski) metafizički preostatak opozvanog totaliteta stvari (spoznatih predmeta). Naprotiv, subjekt je akter apsolutne negacije koja nužno obuhvaća samog govornika tako da doslovno izrasta iz ničega ; njegova jedina stvarnost je akt samouspostave a istina samo ono za što jedino može stajati — diskurs istraživanja i neporeciva upetljanost u ono što (ne) zna.

metaznanje ; samospoznaja ; performativ ; Platon, Sokrat

nije evidentirano