hrvatski

Glavni akteri endogenog lokalnog razvitka u Međimurju

U radu autor obrađuje ulogu četiri osnovna aktera lokalnog endogenog razvitka. To su: lokalna zajednica, županija, grad, općina. U analizi lokalne zajednice posebnu pozornost obraća na čimbenike akumulacije socijalnokulturnoga kapitala. Ističe ove osnovne: tradicija pismenosti, profesionalna tradicija, urbano iskustvo lokalnoga stanovništva, civilno domoljublje, povjerenje u rad kao sredstvo osobnog napretka, malogradska obitelj kao organizator habitusa. Na kraju toga analitičkog odjeljka autor upozoruje na to da je takva akumulacija nedvojbeno proizvela iznimno povoljna sociokulturna uporišta za razvitak poduzetništva u Međimurju. No upozoruje i na tri osnovna ograničenja: ograničen, &#8220 ; ; srednjoškolski&#8221 ; ; pojam naobrazbe, manjak potpornih institucija potrebnih za daljnje povećanje sociokulturnoga kapitala te ograničenu predodžbu o optimalnoj veličini poduzeća u poduzetničkoj imaginaciji lokalnih poduzetnika. Spomenuta ograničenja, po ocjeni autora, imaju dugoročne negativne učinke koji se ne mogu ukloniti bez primjerene rekonstrukcije procesa akumulacije sociokulturnoga kapitala na međimurskom području. U analizi uloge županije autor je pozornost obratio analizi mogućnosti. Po njegovoj ocjeni, ove su najvažnije: poboljšanje kakvoće rada državnih ustanova, socijalna facilitacija poduzetništva, osobito oblikovanjem mreža institucija za stjecanje novih znanja, informacija, savjeta i poslovnih veza, poboljšanje kakvoće rada županijskih institucija, potpora novim poduzetničkim pravcima, projektiranje infrastrukture, zaštita baštine, sinergijsko upravljanje lokalnim razvitkom i izgradnjom lokalnog menadžmenta. Sve spomenute mogućnosti izravno su ovisne, upućuje autor, o uspješnosti akumulacije sociokulturnoga kapitala u lokalnoj zajednici. U analizi mogućnosti gradova u Međimurju autor ističe da ih je odveć mali broj za preuzimanje dominantne uloge. Izdvaja, međutim, mogućnosti Čakovca, posebice uzme li se u obzir njegova konurbacijska veza s gradom Varaždinom. Tri su glavne mogućnosti koje grad može iskorištavati u oblikovanju endogenoga razvitka u Međimurju. To su: gradsko ponavljanje županijskih mogućnosti, dakako u okvirima gradskih ovlasti, oblikovanje posebnih sektora poticaja razvitka koji su se dosada razvili u svijetu u tradiciji &#8220 ; ; gradskog poduzetništva&#8221 ; ; , upravljanje industrijskom zastarjelošću. U ta tri kruga mogućnosti, po ocjeni autora, međimurski gradovi mogu dati koristan prinos izazivanju endogenoga razvitka. Mogućnosti općina na području Međimurja autor vidi u, također, tri osnovna kruga. To su: općinska repeticija županijskih mogućnosti, oblikovanje posebna pravca poduzetništva na selu koje on zove &#8220 ; ; seoskim poduzetništvom&#8221 ; ; , zaštita lokalnih identiteta kao sociokulturne osnove izazivanja novih likova razvitka i poduzetništva. Analizom dominira stav da će aktivna uporaba naznačenih, institucionalno raspoloživih, mogućnosti, izravno ovisiti u budućnosti o daljnjoj evoluciji akumulacije sociokulturnoga kapitala. Ostane li ona u postojećim predlošcima, mala je vjerojatnost da će se na području učvrstiti stabilan lokalni razvitak. Unesu li se nužne promjene, osobito u institucionalnu mrežu naobrazbe i profesija te u trasiranje nove industrijske politike, vjerojatnoća poželjnih ishoda, po ocjeni autora, postaje vrlo velika.

Razvojni akteri, endogeni razvoj, Međimurje

nije evidentirano