hrvatski

Exaudi orationem meam. Molitva u glazbi Arve Parta

Glazba estonskoga skladatelja Arve Pärta (1935.), jednog od najznačajnih imena u današnjoj kulturnoj javnosti, stekla je istaknutu pozornost među suvremenim skladateljima. Pärtova djela ostavljaju poseban dojam zbog uske sveze sa svetom glazbom liturgijske predaje. Umjetnički univerzum Arve Pärta, ukorijenjen u odjeku gregorijanskih napjeva i drevnih pravoslavnih monodija, preobražava se u slavljenički, štoviše, mistični stil. No, Pärt se ne udaljava od sadašnjosti i njezine disonantne zapletenosti ; on je u svakom pogledu suvremeni skladatelj. No, Pärt je također skladatelj Istoka i Zapada, njihove bogate liturgijske i duhovne baštine. Estetski ključ njegove glazbe, tako univerzalne, klasične i suvremene, suzdržane i rječite, jednostavne i u isti mah složene, rađa se iz duhovnoga iskustva koje vijuga preko različitih putova te se približava jezgri djela: moliteljskomu logosu. Tema molitve u liturgijskoj glazbi nije nova. No, u Pärtovoj glazbi ta se među-sobna implikacija realizira na nov način. Ona baca novo svjetlo na kružnu modulaciju u kojoj glazba postaje molitvena gesta, zahvaća dubine svetoga, ali u isto vrijeme molitva nosi glazbu na obzorje duhovnoga, onkraj granica čujnoga i vidljivoga. U Pärtovoj se glazbi tako rastvara prostor umjetničke kreacije unutar kojega sprega i međusobna stimulacija molitve i glazbe tvore nova značenja i nova usmjerenja. Ovaj članak želi osvijetliti estetsku narav molitve u Pärtovoj glazbi, izlažući razmišljanja o profilu njegova djela te preispituje izvorni smisao obredne molitve i njezine raznovrsne antropološke odjeke.

liturgijska glazba, Arvo Part, minimalizam

nije evidentirano