hrvatski

Vrijeme i kaos

Vrijeme je uvijek vrijeme promjena i jedino s promjenama vrijeme jest (pa makar to bile samo promjene unutar naprave za mjerenje vremena). Matematičko-fizikalna apstrakcija vremena koja počiva na pretpostavci sveopće determiniranosti promjena ne može dospjeti dalje od predodžbe kontinuiranog, zapravo linearnog vremena u kojem se prošlo i buduće razlikuju samo po mjestu u vremenskom kontinuitetu - tj. po odnosu na neko pretpostavljeno sada, ili kao već otkrivena i još neotkrivena nužnost - ali ne i sadržajno bitno jer je svaki trenutak tijeka nužnosti (ili nužnog tijeka) jednak drugome. U svakom je trenutku naime sadržana ukupna nužnost. Što znači da je "buduće" već implicitno prisutno u "prošlom", kao što je i "prošlo" implicitno prisutno u "budućem". Stoga je linearno vrijeme teorijski reverzibilno kao i gibanje u kontinuiranom prostoru. Iskustvo međutim to ne potvrđuje. Suprotno tome povijesno je vrijeme u svojoj biti nelinearno. Ono jest ili ono teče samo dok se ima o čemu povijedati, a povijedati se ima o čemu samo ako se nešto događa. Čak je i zdravorazumsko poimanje vremena dospjelo do toga da tamo gdje se ništa ne događa "vrijeme je stalo". Događaj pak nije nešto nužno i očekivano, već naprotiv nešto bitno novo i neočekivano, nešto začuđujuće. Nešto što nije proizišlo iz kontinuiteta nužnosti, nego upravo kao prekid u tom kontinuitetu, tj. kao mogućnost koja se otvorila u kontinuitetu nužnosti. Povijesno vrijeme nije ni kao potpuni red ni kao potpuni nered promjena, nego samo kao red isprekidan neredom. Red koji se u divergentnim točkama lomi oblikujući povijesne događaje. Stoga povijesno vrijeme nije reverzibilno, jer se već i samo povijesno pamćenje u divergentnim točkama prelama uvijek na drukčiji način. Shvati li se ulogu kaosa u oblikovanju kozmosa ozbiljno, a ne tek kao privid nereda iza kojeg se skriva još nevidljivi red, fizikalno i povijesno razumijevanje vremena moguće je zadovoljavajuće približiti. Dozvoli li se naime da u kontinuitetu nužnosti postoje divergentne točke u kojima novi red započinje bezuzročno, dakle upravo kaotično, postaje jasno zašto ni fizikalno vrijeme ne može biti reverzibilno. Jer, ne samo da u divergentnim točkama ne bi bilo moguće unatrag slijediti tijek promjena, nego bi se i u prijašnjem kontinuitetu nužnosti u obratnom smjeru otvarale nove divergentne točke povećavajući kaotičnost zbivanja. Drugim riječima, čak i kad bi neka sila mogla okrenuti redoslijed promjena, put u prošlost opet bi se pretvorio u put u "budućnost" još neizvjesniju od ove sadašnje. Zapravo kao bitan sastavnica zbiljskog vremena budućnost je prisutna upravo u divergentnim točkama, odnosno kaotičnim probojima u kontinuitet nužnosti, ili povijesno govoreći u trenucima spontaniteta. Uz djelovanje kaosa svako zbivanje treba dakle shvatiti samo kao statistički zakonito ili više-manje vjerojatno, a nikako kao nužno. Što znači da stvarne promjene (ili promjene stvarnosti) nisu reverzibilne, pa to onda nije ni zbiljsko vrijeme. ; Time is always time of change and time is only with change (even if this change was a change only within the device that measures time). The mathematical-physical abstraction of time, which rests upon the presupposition of the universal determinedness of change, can not get further the idea of continued, in fact, linear time, in which the past and the future only differ in their position in temporal continuity &#8211 ; ; i.e., in relation to some presupposed "now", or as an already discovered or yet to be discovered necessity &#8211 ; ; yet they do not differ significantly when it comes to their substantiality, because every moment of the course of necessity (or of the necessary course) is equal to the other. Namely, every moment contains total necessity. This means that that which is future is already implicitly present in that which is past and vice versa. Thus, linear time is theoretically reversible, just as motion is in continued space, too. Experience, however, does not confirm this. Contrary to the above, historical time is, essentially, non-linear. It is or it "flows" insofar as there is something to be narrated, and there is something to be narrated insofar as there is something that occurs. Even the common-sense conception of time has reached the fact that there where nothing happens, "time has stopped". Moreover, an event is not something necessary and expected ; on the contrary, it is something significantly new and unexpected, something astonishing. Something that has not followed from the continuity of necessity, but is precisely an interruption in this continuity, i.e., a possibility that opens itself in the continuity of necessity. Historical time is neither as complete order nor as complete chaos of changes ; it is rather as order interrupted with chaos. It is an order that breaks in divergent points thus shaping historical events. Therefore, historical time is not reversible, because historical memory itself always breaks differently in divergent points. For, not only that it would be impossible to follow backwards the course of change in divergent points, but even in a prior continuity of necessity new divergent points would get open in the reverse direction significantly amplifying the chaotic quality of occurrences. In other words, even if some force could change the sequence of changes, the path to the past would again turn into the path to the "future", an even more unpredictable future than the present one. In fact, as a significant component of real time, future is present exactly in divergent points, or rather in the chaotic breakthroughs in the continuity of necessity, or, historically speaking, in moments of spontaneity. Apart from the impact of chaos, every occurrence should, hence, be understood only as statistically legal, or more-or-less probable, but in no way as necessary. This means that real changes (or changes of reality) are not reversible, and so then, real time is not either.

događaj; kaos; povijest; prostor; vrijeme; znanost

nije evidentirano

engleski

Time and Chaos

Vrijeme je uvijek vrijeme promjena i jedino s promjenama vrijeme jest (pa makar to bile samo promjene unutar naprave za mjerenje vremena). Matematičko-fizikalna apstrakcija vremena koja počiva na pretpostavci sveopće determiniranosti promjena ne može dospjeti dalje od predodžbe kontinuiranog, zapravo linearnog vremena u kojem se prošlo i buduće razlikuju samo po mjestu u vremenskom kontinuitetu - tj. po odnosu na neko pretpostavljeno sada, ili kao već otkrivena i još neotkrivena nužnost - ali ne i sadržajno bitno jer je svaki trenutak tijeka nužnosti (ili nužnog tijeka) jednak drugome. U svakom je trenutku naime sadržana ukupna nužnost. Što znači da je "buduće" već implicitno prisutno u "prošlom", kao što je i "prošlo" implicitno prisutno u "budućem". Stoga je linearno vrijeme teorijski reverzibilno kao i gibanje u kontinuiranom prostoru. Iskustvo međutim to ne potvrđuje. Suprotno tome povijesno je vrijeme u svojoj biti nelinearno. Ono jest ili ono teče samo dok se ima o čemu povijedati, a povijedati se ima o čemu samo ako se nešto događa. Čak je i zdravorazumsko poimanje vremena dospjelo do toga da tamo gdje se ništa ne događa "vrijeme je stalo". Događaj pak nije nešto nužno i očekivano, već naprotiv nešto bitno novo i neočekivano, nešto začuđujuće. Nešto što nije proizišlo iz kontinuiteta nužnosti, nego upravo kao prekid u tom kontinuitetu, tj. kao mogućnost koja se otvorila u kontinuitetu nužnosti. Povijesno vrijeme nije ni kao potpuni red ni kao potpuni nered promjena, nego samo kao red isprekidan neredom. Red koji se u divergentnim točkama lomi oblikujući povijesne događaje. Stoga povijesno vrijeme nije reverzibilno, jer se već i samo povijesno pamćenje u divergentnim točkama prelama uvijek na drukčiji način. Shvati li se ulogu kaosa u oblikovanju kozmosa ozbiljno, a ne tek kao privid nereda iza kojeg se skriva još nevidljivi red, fizikalno i povijesno razumijevanje vremena moguće je zadovoljavajuće približiti. Dozvoli li se naime da u kontinuitetu nužnosti postoje divergentne točke u kojima novi red započinje bezuzročno, dakle upravo kaotično, postaje jasno zašto ni fizikalno vrijeme ne može biti reverzibilno. Jer, ne samo da u divergentnim točkama ne bi bilo moguće unatrag slijediti tijek promjena, nego bi se i u prijašnjem kontinuitetu nužnosti u obratnom smjeru otvarale nove divergentne točke povećavajući kaotičnost zbivanja. Drugim riječima, čak i kad bi neka sila mogla okrenuti redoslijed promjena, put u prošlost opet bi se pretvorio u put u "budućnost" još neizvjesniju od ove sadašnje. Zapravo kao bitan sastavnica zbiljskog vremena budućnost je prisutna upravo u divergentnim točkama, odnosno kaotičnim probojima u kontinuitet nužnosti, ili povijesno govoreći u trenucima spontaniteta. Uz djelovanje kaosa svako zbivanje treba dakle shvatiti samo kao statistički zakonito ili više-manje vjerojatno, a nikako kao nužno. Što znači da stvarne promjene (ili promjene stvarnosti) nisu reverzibilne, pa to onda nije ni zbiljsko vrijeme. ; Time is always time of change and time is only with change (even if this change was a change only within the device that measures time). The mathematical-physical abstraction of time, which rests upon the presupposition of the universal determinedness of change, can not get further the idea of continued, in fact, linear time, in which the past and the future only differ in their position in temporal continuity &#8211 ; ; i.e., in relation to some presupposed "now", or as an already discovered or yet to be discovered necessity &#8211 ; ; yet they do not differ significantly when it comes to their substantiality, because every moment of the course of necessity (or of the necessary course) is equal to the other. Namely, every moment contains total necessity. This means that that which is future is already implicitly present in that which is past and vice versa. Thus, linear time is theoretically reversible, just as motion is in continued space, too. Experience, however, does not confirm this. Contrary to the above, historical time is, essentially, non-linear. It is or it "flows" insofar as there is something to be narrated, and there is something to be narrated insofar as there is something that occurs. Even the common-sense conception of time has reached the fact that there where nothing happens, "time has stopped". Moreover, an event is not something necessary and expected ; on the contrary, it is something significantly new and unexpected, something astonishing. Something that has not followed from the continuity of necessity, but is precisely an interruption in this continuity, i.e., a possibility that opens itself in the continuity of necessity. Historical time is neither as complete order nor as complete chaos of changes ; it is rather as order interrupted with chaos. It is an order that breaks in divergent points thus shaping historical events. Therefore, historical time is not reversible, because historical memory itself always breaks differently in divergent points. For, not only that it would be impossible to follow backwards the course of change in divergent points, but even in a prior continuity of necessity new divergent points would get open in the reverse direction significantly amplifying the chaotic quality of occurrences. In other words, even if some force could change the sequence of changes, the path to the past would again turn into the path to the "future", an even more unpredictable future than the present one. In fact, as a significant component of real time, future is present exactly in divergent points, or rather in the chaotic breakthroughs in the continuity of necessity, or, historically speaking, in moments of spontaneity. Apart from the impact of chaos, every occurrence should, hence, be understood only as statistically legal, or more-or-less probable, but in no way as necessary. This means that real changes (or changes of reality) are not reversible, and so then, real time is not either.

chaos; happening; history; science; space; time

nije evidentirano