hrvatski

Kaos u sustavu

Misao, da u oblikovanju prirodnog reda upravo nered ima bitno mjesto, u povijesti je filozofije već odavno prisutna. Dapače već u predfilozofsko doba antički mitovi tvrde da je kozmos proizišao iz kaosa. Epikur (341-270) je međutim, u već zamišljeni determinizam prirode, uveo kaos kao temeljnu teorijsku pretpostavku bez koje je nemoguće zamisliti i objasniti ne samo neprestane promjene stvarnosti, nego i samo njezino postojanje. Govoreći pak jezikom suvremene znanosti postavio je - možda još primitivnu, ali ipak već - teoriju "determinističkog kaosa". Za razliku od pozitivne znanosti, filozofija nikada i nije potpuno napustila misao o prožimanju reda i nereda, zakona i slučaja, kozmosa i kaosa. Uostalom, neki od temeljnih filozofskih pojmova, za koje u pozitivnoznanstvenom mišljenju nema i ne može biti mjesta, su pojmovi slobode i stvaralaštva koji uglavnom već po definiciji uključuju zakonitost i red, ali i "deklinaciju" ili divergenciju od postojećeg reda, pa i potpuni prekid s njime, da bi se uspostavio neki novi red. Suvremena teorija kaosa upućuje na odmak od znanstvenog redukcionizma k holističkom i time više filozofskom pristupu. Što znači da znanost pokazuje potrebu vraćanja svojem iskonu. Pri tome će joj međutim biti potrebna upravo pomoć filozofije kako bi se propitalo ne samo eventualnu kaotičnost znanstvenog predmeta, nego prije svega prikrivenu kaosogenost sustavnog mišljenja i jezika znanosti kao takve. Kaotičnost znanstvenog predmeta, naime, barem je jednim dijelom proizvod neizbježnog unutarnjeg šuma teorijskog sustava, koji je toliko jači koliko je sustav zatvoreniji. Toga, čini se, nisu svjesni oni koji su još uvijek "u potrazi za konačnom teorijom".

determinizam; Epikur; indeterminizam; kaos; sustav

nije evidentirano