hrvatski

Iseljenička književnost kao književnost posredovane memorije (terminološka promišljanja)

Književnost u iseljeništvu (onom europskom i onom prekooceanskom – Sjeverna i Južna Amerika, Kanada, Australija, Novi Zeland, da nabrojimo samo najznačajnije) dugo je tražila teorijski i povijesni kod koji bi se njome bavio na relevantan način, a dugo se mučila i s terminologijom u kojoj su postupno zaživjeli operativni pojmovi poput književnost u dijaspori, emigrantska književnost, književnost između dvije domovine, egzilna literatura te spomenuti književnost u iseljeništvu. Baštineći prostor dviju zemalja, one iz koje se iselilo i one u koju se uselilo, bila je dvostruko prihvaćena i dvostruko neprihvaćena, bila je razumijevana iz suprotnih gledišta, opterećena dvostrukim političkim, socijalnim, kulturnim, duhovnim kontekstima i uvijek u opasnosti da u svim tim višestrukim mogućnostima sagledavanja nestane kao književnost. U radu će se, na temelju terminologije kojom se opisivala, imenovala i kategorizirala ovakva književnost, ponuditi neka nova terminološka rješenja nastala na temelju dosadašnjih teorijskih postavki te uz uvažavanje onoga što se prepoznaje kao neosporna poveznica iseljeničke književnosti – obiteljsko, emotivno, duhovno, socijalno, intelektualno i kulturološko naslijeđe transferirano u zemlju useljenja te uspostava veza u kojima se između ta dva prostora, kroz koncept sjećanja, prepoznaje i artikulira vlastiti identitet

književnost, iseljeništvo, migracije, terminologija

nije evidentirano