hrvatski

Problemi i modeli upravljanja okolišem u mega-gradovima zemalja u razvoju

Globalizacija i mega-trendovi uvjetovali su značajne promjene u karakteru i dinamici urbanih sistema kao cjelina, promjene unutar gradova, izgrađenog okoliša i gradskog pejzaža. Ekonomske su promjene u središtu urbane dinamike, te uvjetuju brzi rast gradske populacije i razine urbanizacije. Izrasta znatan broj mega-gradova, velikih metropolitanskih područja s preko 10 milijuna stanovnika. Mega-gradovi mogu biti veoma produktivni i omogućiti visoku razinu kvalitete života. Oni obično stvaraju natprosječni dio nacionalne proizvodnje robe i usluga. Centri su inovacija i nude najbolje mogućnosti ljudima da zadovolje svoje potrebe te da imaju ispunjen i zadovoljavajući život. No, ako se njima ne upravlja dovoljno dobro, proizvodnja i kvaliteta života su izloženi nepovoljnom djelovanju. Zbog toga mega-gradovi prečesto pate od rastućih problema pada kvalitete okoliša. Promjene u kvaliteti urbanog okoliša utječu na zdravlje i dobrobit stanovništva, posebno kroz nestašicu vode, zagađenje vode i zraka, buku, probleme odlaganja otpada, degradaciju zelenih gradskih površina i kulturnog naslijeđa, gradskog siromaštva, porasta broja stanovnika u slamovima i zdravstvenih problema. Mega-gradovi u zemljama u razvoju suočavaju se s različitim problemima okoliša nasuprot mega-gradovima u razvijenom svijetu. Različiti tipovi problema okoliša pogađaju područja različitog mjerila. Dakle, problemi okoliša u mega-gradovima mogu se promatrati kroz različit vremenski okvir i u različitom prostornom mjerilu, koji su usko povezani. “ Prva generacija” problema okoliša odnosi se na gradove na nižem stupnju razvoja i na problem koji uzrokuje proizvodnja industrijskog zagađenja koje škodi lokalnom gradskom okolišu. “ Druga generacija” problema okoliša odnosi se na gradove na višem stupnju razvoja, a uzrokuje ih potrošnja. Oni utječu na okoliš većeg geografskog mjerila, često izvan gradske regije. Na različitim stupnjevima razvoja mega-gradovi se suočavaju s različitom kvalitetom rizika života. Tradicionalni rizici se odnose na ranije stupnjeve razvoja ili na slabo razvijene mega-gradove. Oni uključuju pojavu velikog siromaštva, neishranjenost, zarazu putem vode, zagađenje putem otpadne vode, nedovoljnu opskrbu pitkom vodom, te upravljanje čvrstim otpadom. S druge strane, moderni rizici se odnose na izlaganje opasnim i toksičnim tvarima, industrijskom zagađenju zraka i vode, prometnoj zakrčenosti, buci, nedostaku prostora i urbanom stresu. Oni se odnose se na najrazvijenije mega-gradove u naprednijim zemljama. Sintetizirajući razinu ekonomskog razvoja, sve tipove problema okoliša i kvalitetu rizika života, postoje tri različite faze razvoja mega-gradova i odgovarajući tipovi problema okoliša. Prvu fazu razvoja mega-gradova karakterizira niska razina dohotka (manje od 1.000 $), osnovni problemi okoliša i tradicionalni rizici kvalitete života. Druga faza razvoja odnosi se na srednju razinu dohotka (1.000-10.000), “ prvu generaciju” problema okoliša i tranziciju od tradicionalnih do modernih rizika. U trećoj fazi razvoja mega-gradovi imaju visoku razinu dohotka (više od 10.000 $) i riješene mnoge probleme okoliša. Svaka faza razvoja mega-gradova praćena specifičnim tipovima problema okoliša i rizika ima različite prioritete za rješavanje i treba odgovarajuće mjere nadzora i upravljanja okolišem. Kako se rast postojećih i novih mega-gradova odnosi isključivo na slabije razvijene zemlje, koje su većinom vrlo siromašne, najteži i najhitniji problemi i rizici za većinu stanovništva svjetskih mega-gradova odgovaraju tradicionalnim rizicima kvalitete života, a to su: problemi opskrbe vodom, odlaganje čvrstog otpada, sanacija, problemi zagađenja zbog nedovoljne sanacije, otvorena odlagališta i rizici zdravlja kao što su zaraza putem vode i zbog nedovoljnih zdravstvenih mjera. Pored upravljačkog umijeća, dobro upravljanje zahtijeva i značajna financijska sredstva. Siromašnija društva imaju osobito naglašene probleme, jer nedostaje novčanih sredstava za njihovo adekvatno rješavanje. Ekonomski rast je osnova za suzbijanje siromaštva te podizanje kvalitete života i okoliša. Zato je najvažniji zadatak gradskih vlasti da unaprijede ekonomsku djelotvornost. Zaštita okoliša i upravljanje jesu i uvijek su bili tradicionalna odgovornost nacionalnih ministarstava okoliša. Ovo pitanje danas postaje cijeli složeni set strategija s ciljem planiranja i upravljanja okolišem radi zaštite i održivog razvoja novih urbanih okoliša u novim uvjetima. Održivi urbani razvoj ušao je i u program planiranja mnogih međunarodnih organizacija (EU, OECD, ECE, UN - Habitat), kao i agencija i grupa stručnjaka svjetskih i regionalnih organizacija za financiranje razvoja (World Bank, Asian Development Bank). Pomaganje međunarodnih organizacija prvenstveno se očituje u financijskim sredstavima i pomoći u organizaciji. Tradicionalni način financiranja i upravljanja promijenio se prema decentralizaciji, a donošenje odluka pomaklo se s centralne (vlade i ministarstva) na lokalnu razinu. Štoviše, urbano planiranje i urbana politika obilježile su nove odnose privatnog i javnog sektora. Privatizacija gradskih službi preuzima tradicionalno javne infrastrukture.

globalizacija; mega-trend; mega-grad; okoliš; urbani okoliš; upravljanje okolišem; ekonomija; zemlje u razvoju; urbanizacija

nije evidentirano