hrvatski

Mirovinske reforme kao trajno globalno pitanje i dizajniranje mirovinskog sustava – slučaj Hrvatske

Cilj je ovoga rada povezivanje stvarnih fiskalnih uvjeta i rezultata provedbe mirovinske reforme po modelu Svjetske banke u Hrvatskoj u razdoblju 2002. – 2019. Od 2002. hrvatski mirovinski sustav počiva na trima stupovima: međugeneracijska solidarnost (prvi), obvezni mirovinski fondovi (drugi) i dobrovoljni mirovinski fondovi (treći). Kao ključni razlozi provođenja mirovinske reforme navodili su se fiskalni i demografski razlozi. Trenutačni rezultati pokazuju da se stanje mirovinskog sustava pogoršalo u odnosu na razdoblje prije reforme. Mirovinski izdaci u prvome stupu kontinuirano rastu i nadmašuju prihode, što se pokriva transferima iz proračuna. Tranzicijski trošak zbog drugog stupa raste, opterećuje javne financije i veći je nekoliko puta od prinosa obveznih fondova. Ne postoje permanentni izvori za pokriće tranzicijskog troška. Formalno, privatna imovina na privatnim računima članova koristi se kao državna imovina. Vlade jednom koriste imovinu fondova za financiranje proračunskog deficita dopuštajući nekim članovima prijenos imovine i prijelaz iz drugog stupa u prvi stup. Sljedeći put se na dogovorenim aukcijama središnje banke kupuju državne obveznice iz imovine fondova radi kupnje novih izdanja središnje države. Treći put, središnja banka u dogovoru s vladom kreditira mirovinske fondove koji onda kupuju državne obveznice, stvarajući financijski vrtlog helikopterskog novca. Dok deficit prvog stupa i tranzicijski trošak drugog stupa kontinuirano rastu, dotle je dugoročno dizajniranje fiskalne i ekonomske održivosti mirovinskog sustava samo podređeni cilj u odnosu na kratkoročne političke ciljeve. Je li vrijeme za re-reformu?

Svjetska banka ; proračunski deficit ; mirovinska reforma ; obvezni mirovinski fondovi ; tranzicijski trošak ; re-reforma.

nije evidentirano