hrvatski

Vidljiva i nevidljiva moć tehnologije očitovana u tehnokratskoj paradigmi

Svako razvojno razdoblje ljudske povijesti, osobito znanosti i tehnologije, uvijek nosi određene izazove koji zahtijevaju brižno praćenje dinamike tog razvoja kako čovjek ne bi zastranio i sebe uništio. No, u novije vrijeme vrlo je lako ustanoviti da taj razvoj ide galopirajućom logikom na iznenađenje samog čovjeka, stvaratelja sadržaja znanosti i tehnologije. U svojoj socijalnoj enciklici Laudato si', o brizi za zajednički dom, papa Franjo zabrinuto i s pravom primjećuje kako »nikada čovjek nije imao toliku moć nad samim sobom i ne postoji nikakvo jamstvo da će ju dobro koristiti, poglavito ako se promatra način na koji se njome služi«[1]. Ta konstatacija postaje poziv na promišljanje o unutarnjoj logici djelovanja suvremenih tehnoznanosti s ciljem raskrinkavanja glavnih karakteristika te logike i stvaranja određene etike humanosti ne samo prema čovjeku, već prema stvorenom svijetu. Moć tehnologije uvijek se očituje putem dva pola. S jedne strane imamo pol pozitivnih dostignuća koja čovjeku olakšavaju životne uvjete i pokazuju ljepotu ljudskih djela. S druge strane – zbog tehnološke ambivalentnosti – javlja se razorna dimenzija te moći koja utječe kako na čovjeka tako i na njegovu okolinu. Stoga papa Franjo ističe »tehnokratsku paradigmu« kao jedan od ljudskih korijena ekološke krize u kojoj se nalazimo. Ozbiljno promatranje suvremenih tehnoloških gibanja pomaže ustanoviti unutarnje povezivanje i umreženje raznih tehnologija sa svrhom poboljšanja čovjeka. Prema tomu se na poseban način očituje perfidnost tehnološke moći koja zadire u sva područja života – ljudsko, društveno i prirodno. U ovom članku pokušat ćemo iznijeti nekoliko glavnih karakteristika tehnološke moći i tehnokratske paradigme, te područja na kojima se ta moć danas konkretno očituje.

Tehnokratska paradigma ; Laudato si ; Konvergentne tehnike ; Moć ; Ekologija ; Crkveni nauk ; evanđeoska ne-moć

nije evidentirano